Tesin bijes, Marinov poziv i Karlov zahtjev za prijateljstvom

U njoj je sve kuhalo od bijesa. A, ne, ne, to neće proći bez posljedica. Opasnih posljedica. Ovime je stvarno prešla svaku mjeru.

Do kraja dana trudila se ostati pribrana. Odslušala je uobičajene gluposti, smijala se, dogovorila se s Karlom za sljedeći izlazak. I ignorirala Hanu.

Mama ju je čekala parkirana na pločniku ispred škole. Ušla je u SUV i osim kratkog bok, na putu do kuće nije progovorila ni riječ. Žustrim je koracima krenula u svoju sobu, glasno zalupivši vratima. Lidija nije ništa rekla. Kao ni inače. Presvukla se u stare traperice i bijelu košulju, stavila na glavu veliki šešir, navukla rukavice i krenula u svoj cvjetni kutak.

Tesa je neko vrijeme šetkala gore-dolje po sobi. Moram nešto smisliti, moram nešto smisliti, uporno si je ponavljala. Ali kako da sada misli kada do nje dopiru zvukovi iz vrta. Majke mi, jednog ću joj dana počupati sve te ruže! Zatvorila je prozor, navukla zavjese i legla na krevet.

Prisjetila se kako ju je nekoć u vrtiću Tea Vujčić zadirkivala jer nije do kraja pojela ručak. Kada se prisjeti one sluzave riže koja se s njezine vilice cijedila poput vodopada, i sada joj se povraća. Možda rižoto i nije bio tako strašan, ali Tesi se ta odvratna slika urezala u pamćenje. Svi su već bili gotovi i spremali se na spavanje, a ona je još uvijek sjedila za stolom. A Tea je iz prikrajka u nju upirala prstom i smijala se. Tete su na kraju odustale od namjere da pojede ručak. No, nisu joj promaknuli njihovi komentari što su ih međusobno šaputale: Pa što možeš očekivati od jedne razmaženke kao što je ona... Tada je htjela počupati svu kosu Tee Vujčić. Ali nije. Osjetila je kako joj brada podrhtava, a suze se nakupljaju u kutovima velikih plavih očiju. Jedva je čekala da mama dođe po nju i odvede je kući gdje će biti sigurna. A onda je nakon par dana Tea napravila svjetsku svinjariju – prolila je, doduše slučajno, čašu s otopljenim vodenim bojama po svijetloj bluzi jedne tete. I jednako tako svijetlim cipelama. Klinci su je prozvali šeprtljom. Šeprtlja Vujčić. Bolje nije ni zaslužila, Tesa je u to bila duboko uvjerena. Vrtić joj se od tada više nije sviđao. Svako je jutro prije polaska plakala i molila mamu neka je ne vodi u tu grozotu. Nakon mjesec-dva Lidija je popustila suzama svoje kćeri. A Tesa je upisala svoju prvu pobjedu.

No, tada je naučila jednu važnu lekciju – ne moraš uvijek djelovati; ponekad jednostavno pričekaš i stvari se poslože same od sebe.

Tako će biti i sada, odlučila je. Ponašat će se kao da se ništa nije dogodilo. Čak će pozvati Hanu na svoj rođendan. I čekati.

Spustila se u kuhinju i napravila si smoothie. Potom se opet uspela stubama do svoje sobe. Kroz prozor je pogledavala mamu. Lice joj se i ne vidi ispod onog šešira. A ni ruke skrivene u vrtlarskim rukavicama.

Tišina je ispunila svaki kutak kuće.

- - -

Predvečer ju je nazvao Marin.

“Hej, kako si?ˮ

“Pa, ono...” započela je.

“Od sada te zovem Hana-Che”, Marin se s druge strane valjao od smijeha pa se i Hana nasmijala. “Ili ti se više sviđa El comandante?”

“Znači, već cijela škola zna da se radi o Tesi?ˮ

“Pa to je jasno i posadi Međunarodne svemirske stanice!ˮ

“Marine, kakva je tebi Tesa?ˮ Hana se odjednom uozbiljila.

“Zgodna!ˮ

“I kakva još?ˮ

“Ne znam, zgodna je, stvarno je zgodna”, ponavljao je Marin.

“Dobro!” Hana je počela gubiti živce. “Shvatila sam da je zgodna! Ali, ono, kakva ti je?ˮ

“Mislim da je nije baš pametna i...ˮ

“Jer ne voli fiziku, matematiku, kemiju i biologiju?” prekinula ga je Hana.

“Pa ni ti ne voliš fiziku pa nisi...” zastao je Marin.

Nekoliko su sekundi šutjeli, ni sami ne znajući kamo bi ih mogao odvesti ovaj razgovor. Marin se sviđao Hani, premda ne na onaj način kao Karlo, ali definitivno joj se sviđao. Nekako se promijenio od početka školske godine, postao je odrasliji, privlačniji, čak pomalo i frajerast. Uostalom, vidjela je kako ga na hodniku pogledavaju neke djevojke iz drugih razreda.

“Thanks što si me nazvao. Vidimo se sutra u školi”, Hana je privela razgovor kraju, pomalo zbunjena.

“Laku noć!ˮ

Osjećala se umorno, kao da ju je upravo pregazio teretni vlak.

Zasvijetlio joj je mobitel obavijestivši je da je primila poruku. Karlo joj je poslao zahtjev za prijateljstvom! Nije mogla vjerovati. Zurila je u mobitel da bude sto posto sigurna. Još uvijek nije mogla vjerovati. Najprije je počela skakati po sobi, a potom se bacila na krevet izgubivši se među svim onim jastucima. Odjednom se osjetila laganom poput maslačkovih latica koje je otpuhnuo vjetar.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)