Ostavila je
Marinu nekoliko poruka u inboxu.
Pliz, javi se!
Ja se ne
ljutim na tebe iako mi nisi htio pomoći na fizici.
Daj, Marine,
koji ti je?!
Maaaaaaaaarine!!!
Znaš što,
baš si šupak!
Vidjela je da ih
je pročitao, ali joj se nije javio. Bijesno je gurnula mobitel na
kraj stola i legla na krevet. Razmišljala je što bi mogla pokloniti
Tesi za rođendan. Na kraju je zaključila da bi Lorina ogrlica
lutkica bila pravi izbor.
Začula je zvuk
primljene poruke. Konačno si se
sjetio da mi odgovoriš! Bilo je i vrijeme!
No, umjesto Marinovog odgovora, dočekala ju je Karlova poruka. Čekam
te ispred zgrade. Sada je čeka
ispred zgrade?! Zašto? Već je 20.30. Što će reći mami?
Brzinski se
presvukla u drugu majicu. Pa ne može se pojaviti pred Karlom u
majici na Einsteina koji plazi jezik! Einstein, poster, Marinova
soba... U redu, sada stvarno ne može misliti na Marina. Navukla je
traperice, zavezala visoke crvene Starke, oprala zube, nanijela malo
sjajila i prstima prošla kroz kosu. Ok, nije baš za naslovnicu
Voguea,
ali može proći.
“Mama, idem
baciti smeće”, ležerno je prošla pored Lore koja je pospremala
suđe.
“Sada ideš
baciti smeće?!ˮ
“Ma da, neke
papire iz moje sobe, ovaj, znaš, za recikliranje, čuvajmo okoliš i
to”, petljala je bez ikakvog smisla.
“I zato si
presvukla majicu?ˮ
“Ma daj, nisam
se presvukla, nosim je cijeli dan. Zar nisi to primijetila?” Hana je
odlučila zauzeti odlučniji stav.
“A valjda
nisam... Kad već ideš, baci i ove boce”, i pružila joj je
vrećetinu punu plastičnih boca. Kao da je djelatnica gradske
Čistoće!
Super, mogla si me poslati da usput
pokupim smeće i svim stanarima u zgradi!
Kada je izašla,
Karlo ju je čekao naslonjen na zid. Nasmiješila mu se i odjurila do
kontejnera da se riješi te sramote.
“Bio sam u
prolazu pa sam te htio vidjeti”, započeo je.
“Kako si znao
gdje stanujem?ˮ
“Lako doznaš
ono što hoćeš”, rekao je i povukao je k sebi.
Opet ju je
poljubio. Jednom. Pa još jednom. Hana je udisala miris njegovog
parfema, tako svjež i intenzivan. Ruke su mu klizile duž njezinih
leđa. Od svakog dodira, unatoč majici i jakni koju je imala na
sebi, ježila joj se koža. Bilo joj je ugodno.
“Moram ići”, rekla je izvukavši se iz njegovog zagrljaja.
“Već? Daj,
ostani još malo”, poljubio ju je u vrat.
“Ne, stvarno,
mama će se pitati gdje sam.ˮ
“Htio sam ti
reći, ovaj sam vikend sam kući, starci moraju otputovati u Zagreb
nekim poslom pa bi mogla malo navratiti...ˮ
Ostala je bez
teksta. Doslovno. Samo ga je pogledala. Osjetila je kako joj ruke
postaju hladne. I kako se počinje znojiti.
“Pa... čut
ćemo se”, tiho je promucala.
Potom je zastala
na trenutak i upitala ga: “Više nisi s Tesom?ˮ
Samo se
nasmiješio umjesto odgovora. Ali nekako drugačije, kao da ga
nervira to njezino pitanje.
“Hajde, kreni!” rekao je.
“Vidimo se u
školi. Bok!ˮ
Ušavši u stan,
projurila je pored mame promrmljavši usput laku
noć i nestala u tišini svoje sobe.
Cijelu je noć
razmišljala o Karlovom prijedlogu. U redu, on je sam kod kuće.
Pozvao ju je da malo
navrati. Zašto? Pa i sama zna zašto! Samo je pitanje želi li ona
to što joj Karlo nudi. Na kraju je priznala samoj sebi: Bojim
se! Ako napravi korak u to nepoznato
nešto, što je istovremeno i privlači i odbija, svjesna je da će
se mnogo toga promijeniti. Samo nije znala – na bolje ili na gore?
Zamišljala je kako bi mogao izgledati taj njihov susret, kada nema
nikoga u blizini osim njih dvoje: predivan stan s pogledom na more
(premda nije imala pojma gdje Karlo živi; možda gleda na kakvu
prljavu uličicu prepunu mačketina), prigušena svjetla, lagana
muzika, mirisni štapići, dnevni boravak ili njegova soba... Dosta!
Mogla je malo manje gledati filmove
o Brigite Jones pa ne bi bila tako prokleto romantična. U mašti sve
izgleda tako savršeno. No, ipak si je stoput postavila isto pitanje:
Jesi li sigurna baš sto posto da to
želiš? Ma sviđao se njoj Karlo
(pa kome se Karlo nije sviđao!), bio je drag i sve to, ali postojao
je i taj nesretni ali. Ali
nije se osjećala potpuno opušteno u njegovoj blizini. Eto! Sva bi
se nekako ukočila, smješkala se da prikrije nelagodu, nije mogla
složiti ni jednu suvislu rečenicu, navukla bi nekakav glupavi
smiješak... baš kao maloprije. Grozno!
Jadno! Nije da Hana nije zamišljala
kako bi mogao izgledati taj prvi put.
Samo što do sada nije domislila s
kime bi ga željela podijeliti. I onda se pojavio Karlo, samo tako. I
ona sada ne može spavati. A da stvar bude još gora, počela je
misliti i na Marina koji uopće nije odgovorio na njezine poruke
(opet je provjerila).
“Poludjet ću!” urlala je u jastuk. “Ići ili ne ići, to je pitanje...” odjednom
se stala cerekati. “Skuliraj se, Hana! Zapravo je sve tako
jednostavno. Samo moraš odgovoriti na pitanje – sviđa li ti se
Karlo, ono, totalno, da bi s njime željela...? Ili pak ne? Ili ti se
više sviđa... Neeeeee”, opet je zaurlala u jastuk. Prekrila se
plahtom preko glave i konačno odlučila.
Ne.
Stavit ću te na Facebook!
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar