Gužva u gradu
bila je neopisiva. S bine je treštao nekakav bend, ljudi su se
gurali držeći u rukama plastične čaše pune vina ili piva, gazili
jedni drugima po nogama i pritom se ispričavali, pjevali, grlili se
i već si, prije službenog odbrojavanja, počeli čestitati Novu
godinu.
“Luuudo!” povikala je Ana.
“Super je!” složile su se Hana, Mia i Iva.
“Čekaj, moramo
si kupiti neku cugu, da imamo čime nazdraviti”, sjetila se Ana.
“Ali ne želim čuti riječi kao što su sok, Cola,
Fanta,
Sprite...
Dakle, slušam!ˮ
“Ja ću... ne
znam što ću...” premišljala se Iva.
“Ja bih mogla
kuhano vino s klinčićima”, rekla je Mia.
“Ja ću jedan
Cider.ˮ
Hani je to bilo
jedino dopušteno piće s malim postotkom alkohola. Povremeno,
naravno.
“Mogla bih i
ja”, odlučila se Iva.
“Ok, a ja ću
pivo”, zaključila je Ana. “Samo da nađem neku pijanu budalu koja
će nam kupiti cugu!ˮ
Djevojke su
stajale negdje na sredini Korza, držeći u rukama svoje piće,
smijuljeći se i čekajući da odbrojavanje počne. Atmosfera je bila
i više nego fantastična.
“10, 9, 8, 7,
6, 5, 4, 3, 2, 1... Sretna vam nova godina!” začulo se s bine.
Začuo se potom i sat s gradskog tornja čije su se kazaljke
preklopile na broju 12.
“Sretna vam
Nova, drage moje kokoške!” čestitala im je Ana ispraznivši svoju
drugu čašu piva gotovo do kraja. “Dođite da vas poljubim!ˮ
“Sretno,
sretno!” čestitale su si djevojke.
“I da uspješno
završimo prvi razred!ˮ
“I da nađemo
super kul dečke!ˮ
“I da ostanemo
prijateljice do kraja života!ˮ
“I da jednog
dana budemo kao Tesa!ˮ
“Sretna ti
Nova!” Hana je začula nečiji glas iza svojih leđa. Okrenula se i
ugledala njega – Karla. Nije znala što bi rekla pa je samo
nespretno promucala:
“Sretna i
tebi!ˮ
Karlo joj se
približio i poljubio je u obraz. Imala je osjećaj da je umjesto
ovog laganog poljupca dobila pljusku koliko joj se lice zažarilo.
Nemoj ispasti glupača, nemoj ispasti
glupača! Skuliraj se! stala si je
ponavljati. Karlo je bio učenik trećeg razreda sportske gimnazije.
Bio je visok, svijetle kose, smeđih očiju, pomno obrijane brade i
predivnog osmijeha koji je otkrivao njegove savršene bijele zube.
Kako je trenirao odbojku, bio je građen poput onih antičkih atleta
u doriforu, kontapostu, čemu već, Hana se toga trenutno nije mogla
prisjetiti.
“S
prijateljicama si?” upitao ju je ugledavši Anu, Miju i Ivu.
“Da, ovaj, malo
smo izašle”, rekla je. Saberi se,
Hana, saberi se! Budi normalna! Jedna kriva riječ i gotovo je! “A
ti? Jesi li i ti s prijateljima?” Hana se morala nadglasavati s
bukom koja je dopirala sa svih strana ne bi li išta čula.
“Da, naravno,
no premjestili su se za šank”, dodao je osmjehnuvši se.
Hana je mislila
da će se onesvijestiti. Imala je osjećaj kao da joj oluja poharala
mozak. Samo su je žuljevi u novim cipelama podsjećali da je živa.
Još uvijek.
“Čuj, u stanu
jednog frenda, tu u blizini, išli smo se malo zapit... Ako želite,
možete s nama”, rekao je pogledavši Anu, Miju i Ivu.
“Naravno!” uskliknula je Ana.
“Super, idemo
onda! Dečki, pokret!” pozvao ih je zamahnuvši rukom.
- - -
“Ne javlja mi
se!” Loru je počela obuzimati panika.
“Lora, smiri
se, samo te nije čula. Javit će ti se! Možda...” pokušavala ju
je primiriti Hanina baka.
“Možda što,
mama?” Lora je bila sve nervoznija. “Nazvat ću je još jednom!ˮ
No, Hana joj se
opet nije javljala.
“Sada zovem
Anine roditelje!ˮ
- - -
Stan u kojem se
održavao doček bio je zadimljen i prepun već polupijanih
nepoznatih lica. Karlo ju je primio za ruku i poveo prema kuhinji.
Ana, Iva i Mija nestale u masi.
“Kako si ono
rekla da se zoveš...” tiho ju je upitao.
“Hana.ˮ
“Ok, Hana,
hoćeš nešto popiti?ˮ
“Može Cider
ako ima.ˮ
“Naći će se
nešto”, rekao je tražeći štogod slično po frižideru. Potom je
otvorio bocu i pružio joj je. Povukla je pozamašan gutljaj, samo da
još malo odgodi neizbježan razgovor. Ionako nije znala što bi
pametno rekla od silnog uzbuđenja. Mogla je samo nešto petljati i
zamuckivati, a to nipošto ne bi bilo dobro.
Karlo ju je neko
vrijeme samo promatrao, a potom joj se opasno stao približavati.
I u tom trenutku
začula je u torbici mobitel. Mama!!!
Mama!!! Nisam joj čestitala novu godinu! Ma ne da joj nisam
čestitala, nisam joj se ni javila već sat vremena! Nebesa,
pomozite!!!
“HANA!!!” mamin ju je glas istog trena prizemljio.
“Mama...” promucala je. “Pa, sretna ti...ˮ
“Hana, zaboga,
gdje si?! Zovem te već sat vremena! Jebeni sat vremena!” Lora je po
prvi put u životu vikala iz petnih žila.
“Mama, ja...ˮ
“Zvala sam
Anine roditelje. Nacrtali su se u stanu istog trena kada nam se niste
javile. I pogodi što, Hana! VAS U STANU NIJE BILO!!!ˮ
“Mama, nemoj
vikati, slušaj me...ˮ
“Nemoj vikati?!
Jesi to rekla? Pa kako da ne vičem! Dobro je da ne urlam!ˮ
“Pa, zapravo,
urlaš, znaš...ˮ
“BAŠ ME BRIGA
AKO I URLAM!” Lora je bila izvan sebe od straha. “Gdje si? Da si
mi odmah rekla gdje si!ˮ
Pogledala je
prema Karlu koji je čuo cijeli ovaj razgovor.
Bilo je nemoguće ne čuti ga.
“Adamićeva 5”, kratko je rekao i nestao u pravcu dnevnog boravka.
“Adamićeva 5”, ponovila je Hana.
“Stižem za
petnaest minuta! Čekaj me ispred ulaza!ˮ
Stavit ću te na Facebook!
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar