Hana je tjedan
dana pisala referate za Tesu. Iz zemljopisa o vrstama reljefa, a iz
povijesti o propasti Rimskog Carstva. Srećom pa je svoje već
predala.
Radove joj je
dostavljala u školskom wc-u. Tesa bi ih samo uzela, poslala joj
poljubac i podsjetila je da je snimka još uvijek u njezinom
mobitelu. Naravno, redovito je prepisivala Hanine zadaće i njezine
su se ocjene, gle čuda, popravile. Dobro, barem neke. Ostale su još
fizika i matematika.
Karlo joj se nije
javljao već danima pa mu je odlučila poslati poruku.
Hej, jesi tu?
Nismo se čuli već danima...
Imao sam nekog
posla pa ti se nisam stigao javiti...
glasio je njegov odgovor.
Poprilično
neuvjerljivo, Hana je toga bila svjesna.
Hoćemo se
vidjeti koji dan? Mogli bismo ići u kino.
Gle, rado, ali
stvarno ne mogu. Već imam dogovor s frendovima.
Ok onda.
Nazovi me koji dan. Hoćeš?
Vidimo se u
školi
I to je bilo sve.
Zaključak – Karlo je s njom prekinuo a da joj nije ni rekao zašto.
Zapravo se i nije previše začudila. Pa i sama je znala zašto.
Odbila je njegov poziv da malo
navrati do njega. I to pod glupom
izlikom da joj frendica ima rođendan. A kada se tome pridodaju i one
poruke pisane u totalno pijanom stanju... sve odjednom postaje i više
nego jasno. Ipak je Karlo bio najpopularniji tip u školi i mogao je
birati koju god je djevojku želio. Što će mu ona? Samo joj u svemu
tome nije bilo jasno zašto je među mnoštvom cura odabrao baš nju.
Naravno, nije da joj je to smetalo. Štoviše, itekako je godilo
njezinom egu. Jer, to može značiti samo jedno – dečki žele biti
s njom.
Kad malo bolje
razmisli, ipak joj je laknulo. Sada barem ima problem manje u životu.
Par dana će se po školi pričati da ju je nogirao. I to je to. Ali
kao da je nju briga za to što drugi pričaju.
S Anom i nadalje
nije razgovarala. Ako tako nastavi, posvađat će se s cijelim
razredom!
Međutim, pomisao
da bi onu Tesinu snimku mogao vidjeti i Marin dovodila ju je preko
ruba očaja.
Osjećala je da
je na izmaku snaga. Na kraju dana je odlučila – sutra neće ići u
školu. Reći će mami da je boli želudac, što i nije bilo
neistinito.
- - -
Kada se vratila
kući poslije škole, Tesa je već na ulaznim vratima mogla pogoditi
što je očekuje za ručak – gulaš. Koji
smrad! Pa je li ta žena normalna? Sto puta je bolje kada se bavi
svojim ružicama.
“Što to
radiš?” upitala ju je umjesto pozdrava.
“Oh, nisam te
ni čula kada si ušla.ˮ
“Napravila si
gulaš, jel' da? Mogla si skuhati i jazavca za ručak, jednako bi
smrdjelo!ˮ
“Hoću li ja
ikada, barem jednom, napraviti nešto što ti je po volji?” upitala
ju je Lidija prebacivši kuhinjsku krpu preko ramena.
Podigla je
poklopac i složila gadljiv izraz lica. Kao da je u loncu cijela
obitelj skuhanih jazavaca.
“Pa zar si baš
sve njoke morala pomiješati s gulašem?ˮ
“Hoćeš da ti
skuham paštu s vrhnjem?ˮ
“Vrhnjem?! Pa
vrhnje ima 28 posto masti! Napravi mi radije neku salatu.ˮ
Nakon petnaestak
minuta spustila se u kuhinju. Lidija joj je napravila zelenu salatu s
rajčicama, paprikama i maslinama. I napunila čašu soka s malo
šećera.
“Kako je bilo u
školi?ˮ
“A kako bi
bilo? Kao i inače – glupo”, odgovorila je nabadajući na vilicu
komadiće rajčice.
Nastavile su
ručati u tišini.
“Tata dolazi za
dva tjedna”, rekla joj je Lidija.
“Super! Jedva
čekam!” konačno joj se lice malo razvredrilo. “Kada ti je to
javio?ˮ
“Čuli smo se
danas. Sada su negdje na Velikim jezerima.ˮ
“Aha.ˮ
Nakon što je
završila jesti, naslonila se na stolicu i pogledala u mamu.
“Što je?” upitala ju je Lidija.
“Kako je tebi
bez tate? Mislim, ono, mi ipak nismo kao druge obitelji. Ti i ja smo
poprilično same.ˮ
Pitanje ju je na
mjestu zgromilo, poput ljetne oluje koja se iznenada pojavi, zamrači
nebo, podigne valove, izlije kišu i onda nestane.
“Kako mi je bez
Marka? Nekako prazno. Osjećam se, ne znam, izgubljeno.ˮ
“Zašto?ˮ
“Znaš i sama
kakav je tata. Odlučan, odrješit, brz na jeziku, otprilike kao i
ti. Ja nisam takva. Nikad se nisam naviknula na njegov posao, a kako
vrijeme prolazi, još i manje.ˮ
“I meni je
super kad je tata kući. Uvijek negdje idemo, putujemo, više
pričamo, više se smijemo...ˮ
Obje su iznova
ušutjele. Tesa je vrtjela po stolu praznu čašu.
“Znaš, mogle
bismo koji dan ti i ja ići negdje, u kazalište možda. Daje se
Labuđe jezero”, predložila joj je mama. “Nekoć si voljela balet, gotovo da nismo
propuštale ni jednu izvedbu. Bilo nam je lijepo, tada, zar ne?ˮ
“Mda”, odgovorila je, premda je bila zadovoljna maminim prijedlogom.
Zašto ne,
pomislila je. Možda čak bude i
zabavno.
Ustala se i
krenula na kat u svoju sobu pritom joj dobacivši:
“Lijepe su ti
one ruže, znaš! Osjetim njihov miris do svoje sobe.ˮ
Stavit ću te na Facebook!
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar