Ujutro Hana nije
znala za sebe. Osjećala se kao da je u nekoj drugoj dimenziji, a do
nje samo dopiru kojekakvi zvukovi koje ona ne može razabrati.
Najprije je
nekoliko trenutaka razmišljala o tome gdje se nalazi. Nije moguće!
Zar je spavala u kupaonici, glave naslonjene o poklopac wc školjke?!
Što se dogodilo? Oteturala je do umivaonika. Nije se htjela ni
pogledati u ogledalo. Jer, to nešto što bi vidjela zasigurno bi
bilo gore od antičke tragedije. Isprala je lice hladnom vodom,
promućkala je u ustima i ispljunula.
Ušavši u dnevni
boravak, imala je što i vidjeti: ekipa je spavala izvaljena po podu,
jedni preko drugih. Preskočila ih je i zaputila se u kuhinju u
namjeri da si skuha kakav čaj. Prekopala je ladice i našla neke
filter-vrećice. Potom je izašla na terasu udahnuti svježeg zraka.
Dan je bio prohladan, ali Hani to nije smetalo. Razmišljala je da bi
mogla nazvati mamu. Željela je što prije utoniti u svoju mekanu
posteljinu. I prethodno se otuširati, naravno.
“Ajme, što me
boli glava! Koliko je to sati? Daj, makni tu ruku s mene! Kave,
kave!” dopirali su glasovi iz dnevnog boravka.
Svi su polako
dolazili k sebi. Da, mamurluk je grozna stvar. Posvuda su bile
poredane poluprazne boce i prenatrpane pepeljare. I slomljene brojne
vaze. Bilo bi ok počistiti sav taj
nered, mislila je Hana. Nije
fer ostaviti Tesu da sama sve dovede u red.
Počela je skupljati prazne boce, izlijevati alkohol u sudoper,
prazniti pepeljare, prati čaše i tanjure, puniti vreće smeća i
otvarati prozore da sav taj smrad ispari iz prostorije.
“Daj, pomoći
ću ti”, pridružila joj se Iva. “Ajme, kakva noć! Mislim da ću
odspavati cijeli dan kad dođem kući.ˮ
“I tko te
čuje”, zijevnula je Hana.
“Spavala sam na
kauču. Sve me boli”, žalila se Iva. “A ti?ˮ
“Mislim isto tu
negdje... Osuši ove tanjure, pliz”, Hana je brzinski promijenila
temu, ne želeći se ni prisjetiti svoje smrdljive spavaonice.
“Nego, znaš
što se dogodilo? Nećeš vjerovati!” smijuljila se Iva.
“Što?ˮ
“Vidjela sam
Anu kako se ljubi s Marinom!ˮ
“Molim?!ˮ
“Da, ljubili su
se, a je li bilo i nešto drugo, nemam pojma. Ionako će nam Ana sve
ispričati... ako se ičega bude sjećala.ˮ
“O čemu ti
pričaš?!” Hana je bila izvan sebe.
“Hello, jesi li
ti budna? Pa kažem ti da su se Ana i Marin ljubili. Vidjela sam ih
kada sam...ˮ
“Ok, ok,
razumjela sam!” oštro ju je prekinula, bacila krpu i nestala iz
kuhinje.
Ana i Marin!
Ana i Marin! A njoj nije pričao o Einsteinu i Tesli? Nju je
poljubio! Ne, ne, nije ju poljubio! Ljubio ju je! A možda su i...
Osjećala je kako je preplavljuje val ljubomore i bijesa koji će je
odbaciti tko zna na koju obalu.
Tesa se laganim
koracima spuštala niz stube. Nije izgledala kao drugi, jadno i
bijedno.
“Onda, ekipica,
kako smo se proveli? Uuuu, kad krenu tračevi... Već sam čula da su
Roberta i Denis spavali na katu. A isto tako i Vito i Ivan. Hmmm”, vrtjela je glavom i zagonetno se smješkala.
“A tek Marin i
Ana...” žurno je dodala Liza.
“Tko bi rekao
da Marina zanima nešto, odnosno netko drugi osim Newtona i njegove
jabuke koja je pala sa stabla”, zaključila je Tesa.
Hana ih nije
mogla slušati. Ne, ne, Tesa se nimalo nije promijenila. Najradije bi
im prišla i zaderala se iz svega glasa neka umuknu. Pogledom je
potražila Marina. Nije ga bilo u dnevnom boravku. A nije bilo ni
Ane.
“Bilo je još
nezaboravnih trenutaka! Srećom pa sam ih snimila mobitelom”, rekla
je Tesa okrenuvši se prema Hani.
Nema komentara:
Objavi komentar