Jer prijateljica je prijateljica

Znala je da će morati razriješiti svoj odnos s Anom. Otkako je krenula u gimnaziju, već se prvih dana zbližila s Anom, a tek poslije s Ivom i Mijom. Dobro, Iva je možda bila najodanija prijateljica – unatoč svemu, ona je redovito lajkala sve njezine statuse na Fejsu – ali s Anom si je nekako odmah kliknula. Ana je bila ona koja ih je uvijek nasmijavala, koja je organizirala sve njihove izlaske ili kojoj si se uvijek mogao izjadati kada si bio u bedu. Uostalom, ona je osmislila i onaj nezaboravan doček Nove godine. Ali da nije bilo tog dočeka, Hana vjerojatno ne bi progovorila ni jednu riječ s Karlom i danas ne bi bili frendovi na Facebooku. A to nipošto nije mala stvar!

Kako god, Hani je nedostajala Ana. I bilo joj je pomalo žao što je onako planula na nju. Zato je sutradan pokupila knjigu, radne bilježnice i rječnik i rekla mami da ide učiti kod Ane. Kojoj se, naravno, nije ni najavila. Dobro, ako ne bude kući ili mi zalupi vrata pred nosom, onda ću... Ma nemam pojma što ću onda. Sama je sebi išla na živce.

Ana je živjela na drugom dijelu grada. Trebalo joj je otprilike četrdeset minuta da stigne do nje. Uspela se na četvrti kat, psujući pritom idiote koji nisu ugradili lift, i pozvonila. I čekala. Dugo, predugo, mislila je vrpoljeći se. Ana joj je konačno otvorila vrata. Izgledala je nekako snuždeno. Neuobičajeno za nju. Začudila se ugledavši Hanu na vratima.

“Ok, misliš li me pustiti unutra ili ću ovdje dočekati sljedeću zimu?” upitala ju je.

“Hej, bok”, rekla je blago i odmaknula se u stranu. “Uđi.ˮ

“Došle smo zajedno učiti, samo da znaš”, pripomenula joj je Hana ulazeći u hodnik koji je vodio u prostrani dnevni boravak.

Ana je živjela u lijepom, prostranom stanu s predivnim pogledom na grad.

“O, Hana, bok!” pozdravila ju je Anina mama. “Drago mi je što te vidim. Dugo te nije bilo.ˮ

“Zajedno ćemo učiti engleski. U mojoj sobi”, naglasila je Ana.

“Nema problema, djevojke! Hana, jesi li za sok? Čaj? Nes cafe? Ana obožava te Nesice, ali samo one s čokoladom.ˮ

“Može Nes, hvala vam”, pristojno je odgovorila.

Ana ju je povela prema svojoj sobi. Hana je odložila svoju platnenu torbu s knjigama – koje joj danas ionako neće trebati – i sjela na stolicu s kotačićima. Neko se vrijeme pomicala lijevo-desno. Ana je sjela na krevet rukama obgrlivši koljena.

“Gle”, započela je Hana, “možda nisam trebala biti jučer onakva bitch.ˮ

Ana je šutjela. Oslonila je glavu na ruke kojima je i nadalje držala koljena – kao da će se raspasti bude li ih odmaknula – i zurila u Hanu.

“Anči, pliz, samo mi nemoj reći da Tesa može...ˮ

Anina je mama pokucala i ušla noseći dva Nesa i kutiju keksa. Rukom je prošla po Haninoj kosi, nasmiješila joj se i izašla.

“Ja se nje bojim!” ispalila je Ana.

“Molim?!ˮ

“Ja se bojim Tese, da, dobro si čula. Znaš i sama kakva je i što nam sve može napraviti. Daj, kako te samo gurnula na tjelesnom! Zamisli da nahuška cijeli razred protiv mene jer, jer, ma kao da njoj treba neki razlog. I što bih ja onda? Bila kao Barbara? Jadna luzerica? Najs! To si ne želim!ˮ

Hana je žlicom pokupila svu pjenu s Nesa i obrisala usta.

“Ne bi bila sama... Imala bi mene. I Ivu. I Miju.ˮ

“Ali ja nisam kao ti, Hana, nisam kao ti. Tebe ravno boli ona stvar za Tesu. Nije te briga ako ti nitko ne lajka fotku na Fejsu jer ona to nije dopustila. Btw, super ti je ona zadnja fotka. I mamin crtež. Pliz, dodaj mi Nes.ˮ

“Jesi skužila kako ništa nije napravila, mislim, neku svjetsku svinjariju? Osim onog na tjelesnom, naravno.ˮ

“Da, fakat ništa. Je to tebi čudno? Ono, mislila sam da će te javno razapeti.ˮ

“I ja. Ali, ne znam, očekujem osvetu. Ipak je to Tesa Horvat, kraljica svemira i svih galaksija.ˮ

“A onda?” zabrinuto ju je upitala Ana, stišavši se gotovo do šapta.

“Onda ću misliti o tome. A do tada... Ej, si vidjela da mi je Karlo lajkao zadnju fotku? Skoro sam se onesvijestila!ˮ

“Da, i još ono srce”, Ana je istog trena živnula, kao da se Sizifu netko smilovao i skinuo mu pretežak kamen. “Koja si ti faca! A kako to da s Marinom jučer bila u kinu?ˮ

I tako je razgovor potrajao koji sat. U međuvremenu su ispraznile kutiju keksa i popile još dvije čaše soka. Pa naporan je taj engleski!

Cmoknuvši Anu na odlasku, Hana je odlučila otpješačiti do grada. Trebala je razmisliti o svemu što se (iz)događalo proteklih dana. U svom tom kaosu misli su joj odlutale do tate. Opet je vrtjela glavom isto pitanje – zašto? Hoće li ga ikada upoznati? Kako bi izgledao taj njihov susret? O čemu bi razgovarali?

Tog je dana, gledajući more i računajući koliko je kilometara dijeli od njega, konačno odlučila – razgovarat će s mamom o njemu, koliko god ta tema bila bolna.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)