Tata koji ti nedostaje

Hana je danima osmišljavala strategiju kada bi bilo najbolje otpočeti razgovor s mamom. Popodne? Ne, tada je sve nekako usporeno. Navečer? Ne, mama tada uglavnom radi, a i Hana je već umorna i pospana. Jutro? Zašto ne?

Tog je nedjeljnog jutra, kao i inače, pripremila mami njezin dupli Nes cafe sa žličicom šećera (mlijeko će si uliti sama), tostirala kruh i stavila na stol teglicu marmelade. Ona će sjediti preko puta tako da se mogu gledati u oči dok razgovaraju. Njezine čokoladne pahuljice već su se topile u zdjelici punoj mlijeka.

Duboko je udahnula pomislivši sad ili nikad i krenula prema Lorinoj spavaćoj sobi. Tiho ju je zazvala: “Mama... spremila sam doručak, dođi.ˮ

Lora se protegnula, zijevnula i sneno rekla: “Evo me, malena, stižem.ˮ

Ušavši u kuhinju, sjela je za stol, otpila gutljaj kave i zagledala se u Hanu.

“Čime sam zaslužila ovakav doručak?ˮ

“Mama, htjela sam te nešto pitati... Ali nemoj se ljutiti, molim te”, krenula je Hana nesigurno, kao da hoda po žici razapetoj iznad provalije, svim silama nastojeći održati ravnotežu.

“Oh, nekako si tajanstveno krenula...ˮ

Hana je utrpala pahuljice u usta i kada je progutala, nastavila je: “Nedostaje li ti ponekad tata?”

Ispalila je tu rečenicu kao da je upravo lansirala projektil u orbitu.

“Tata? Pa viđam ga najmanje jednom tjedno, koji put i češće.ˮ

“Ne tvoj tata. Moj tata... Sven Bogadi.ˮ

“Zašto me to pitaš? Otkud ti sada to?” upitala ju je Lora vrteći pramen kose oko prsta.

“Tako. Tu i tamo uguglam njegovo ime i onda... gledam njegove fotografije. Znaš, malo je ostario. A web je prepun njegovih slika. Predivne su.ˮ

Lora se blago nasmiješila.

“Ja mislim da mu ful sličim”, nastavila je Hana.

“Sličiš mu, Hana, jako mu sličiš. Ponekad, kada gledam tebe, kao da vidim njega za ovim stolom.ˮ

“Mama, zašto mi se nikad nije javio? Zna li on uopće za mene? Jesi li se ikada poslije čula s njim? Je li se oženio? Imam li možda brata ili sestru?ˮ Hana nije prestajala nizati pitanja.

“Hana...” krenula je Lora, kao da su sada zamijenile mjesto na onoj žici.

“Što, mama? Kada ćeš mi konačno ispričati cijelu priču? Kao poklon za osamnaesti rođendan?ˮ

Lora se ustala, sjela na kauč i rukom pozvala Hanu da joj se pridruži. I onda je počela. Od početka.

Upoznali su se davnih dana. Oboje su završili likovnu akademiju. Proveli su zajedno pet nezaboravnih godina. I onda je Sven dobio ponudu da se preseli u Montreal. Ona nije htjela poći s njime, nije htjela ostaviti svoj posao već poznate ilustratorice. I, osim toga, bojala se da se neće snaći u novoj sredini. Nisu se rastali u dobrim odnosima. Štoviše! Oboje su bili povrijeđeni odlukom onog drugog. Nakon mjesec-dva, po izostanku menstruacije, test je potvrdio Lorinu trudnoću. Još uvijek je bila neopisivo bijesna na Svena jer se osjećala napuštenom. Zato mu je i zatajila vijest da očekuje dijete. S vremenom, kako je trudnoća napredovala, Lora je sve više bila zaokupljena djetetom čije je pokrete itekako osjećala u svom trbuhu. Kada je rodila svoju djevojčicu, Hana je postala središte njezinog svijeta, a uspomene na Svena sve su više blijedjele i postajale dio njezine prošlosti. Doduše, isprva joj se javljao pokojim mailom ili čestitkom, ali Lora je bila uporna u svojoj šutnji.

“Ne mogu reći da sam ponosna na to što sam napravilaˮ, zaključila je Lora svoju priču.

“Znači, on ne zna da ja postojim?ˮ

“Ne”, tiho je rekla Lora.

Haninim su licem sada tekle suze. Mama ju je zagrlila, a Hana je udahnula njezin tako poznati miris.

“Mislila sam da tvoja i moja mala obitelj može opstati baš takva kakva je. Ipak sam se prevarila, zbog tebe.ˮ

“Tata je netko koga želim upoznati”, rekla je Hana ne napuštajući mamin zagrljaj. “Ali moja obitelj si ti. Dobro, i djed i baka.ˮ

“Obitelj je mjesto gdje se pojedinac osjeća voljeno i zaštićeno. I zna da će, bez obzira na sve, njegova obitelj uvijek biti njegov oslonac i podrška. Nije važno tko čini tu obitelj. Mama i tata, samo mama, samo tata, dvije mame...ˮ

“Kao ti i ja.ˮ

“Da, baš tako, kao ti i ja”, rekla je Lora i nježno poljubila kćer.

“Hoćeš li mu reći... za mene?ˮ

“Hoću.ˮ

“Kada?ˮ

“Uskoro. Obećajem.ˮ

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)