Kako spriječiti bullying?

Hana je danima bila pod dojmom nedavnog događaja. Premda su joj Ana, Iva i Mia neprestano ponavljale neka se ne petlja tamo gdje joj nije mjesto, odlučila je da se Tesa ovoga puta ne smije samo tako izvući. Jer, što je njezina uganuta ruka u usporedbi s onim sendvičem? I sada joj je mučno kada se toga prisjeti. Uostalom, što joj Tesa može napraviti? Baš ništa, mislila je.

Na prošlom satu hrvatskog profesorica Klarić im je zadala sastavak na slobodnu temu. Dakle, svatko piše o čemu god želi. Čak je napomenula da ih neće ocijeniti tako da mogu pisati ne razmišljajući da moraju pisati za ocjenu.

Hana je u tome vidjela priliku za osvetom. I napisala je to što je napisala.

Što ne bih željela biti kad odrastem?

Uh, puno je toga što ne bih željela biti kad odrastem. Ponekad mi se čini da je više tih „ne bih željela“ nego „željela bih“. Dakle, ne bih željela biti kao ni većina ljudi koje poznajem: ubojica, prijestupnica, da, ne bih se željela baviti poslom koji ne volim bez obzira koliko bih zarađivala na takvom poslu, ne bih željela biti s osobom kojoj nije stalo do mene, koja me ne razumije, koja me vrijeđa i ponižava, ne bih željela ostarjeti sama pa, ne bih željela štošta toga… Ali najviše od svega – ne bih željela biti pokvarena i prevrtljiva osoba koja se prema ostalima odnosi kao prema stvarima! Od toga mi se uistinu prevrće želudac.

A to znam iz vlastitog iskustva.

Naime, na moju nesreću, imala sam priliku upoznati jednu takvu osobu. Ona je lijepa, pristojna i dražesna. Da, ona je sve to, ali samo na prvi pogled. Ona ne voli druge ljude, nije joj stalo ni do koga, uživa kada može nekoga ponižavati, ismijavati i izvrgavati ruglu. Ona je školski primjer sadista, kako je to kroz poluspuštene naočale znala reći profesorica Mirić. Često se pitam zašto je takva, ali do sada još nisam shvatila razlog. Ima sve što se može poželjeti: lijepu kuću, bogate roditelje, svako ljeto negdje otputuje, svake zime ide na skijanje... Ali sve to njoj nije dovoljno, ona želi nešto više, no bojim se da ni sama ne zna što.

Naravno, ako želite biti dio njezinog društva, morate proći inicijaciju. Sjećam se kakav je zadatak namijenila jednoj djevojci koja je željela postati njezina prijateljica. Tog je dana kišilo kao da se samo nebo otvorilo i proplakalo jer je znalo što će uslijediti. Za vrijeme velikog odmora uzela je sendvič te djevojke – za potrebe ove školske zadaće zvat ćemo je Patricija – i ostavila ga na školskom igralištu. Na blatnjavom podu. Na kiši. Dvadeset minuta. Potom joj je naredila neka ide po njega. Sljedeći sat imali smo tjelesni. Dok smo se mi djevojke presvlačile, ona je prišla Patriciji i zapovjedila joj, onako umiljato i cvrkutavo, kako samo ona to zna, neka ga pojede. I što je najgore od svega, Patricija je to učinila, praćena mnoštvom pogleda. Potom joj je prišla i rekla: Znaš, sutra mi je rođendan. Nacrtaj se kod mene u 5 popodne. Samo... sredi se, nemoj izgledati kao neka jadnica. I poslala joj poljubac te se, skakućući poput djevojčice, uputila prema dvorani. Ostala sam sama u svlačionici. Najradije bih bila urlala. Od jada. Od bijesa. Od nemoći. Od srama. Naravno, zakasnila sam na sat tjelesnog i zaradila neopravdani, ali to je neka druga priča...

Dakle, ja NE želim biti netko kao ona. Ne želim ljudima nanositi bol. Jer, ljudi nisu samo prolazne pojave u našim životima, nisu samo brojevi, anonimni pojedinci. I, povrh svega, ne želim biti ispunjena prazninom i nesposobna osjećati.

Želim biti čovjek.

Iako je mislila da će se osjećati bolje nakon napisanog sastavka, to se nije dogodilo. Jer, pročitala ga je samo Klarićka koja je, doduše, ostala zatečena, no nju je primirila rekavši joj da je sve to samo fikcija i da je bila inspirirana američkim filmovima o nasilju u njihovim školama.

Željela je da svi to pročitaju i, uporna kao i njezina mama, konačno je odlučila – cijelu će stvar o ženskom bullyingu objaviti na Facebooku. Naravno, neće postati cijeli sastavak, već njegov smisao. Prije nekoliko dana pogledala je jedan video na istu temu, kada su neki likovi igraču suprotne nogometne momčadi na čelo nacrtali onu stvar. Dečko je to uporno pokušavao oprati, ali nije uspio. Jedan suigrač odmaknuo mu je kosu s čela i vidio suparničko iživljavanje. I tada je cijela ekipa sebi na čelo nacrtala tu istu stvar i tako su izašli na teren. Ovi drugi su ostali bez riječi. Ono što pogađa tebe, pogađa i druge. Kako spriječiti bullying? Jednom zauvijek!

To je to! pomislila je. Zato je navečer objavila post:

Bullying nije nešto što se događa drugima. I ti možeš biti žrtva nečijeg iživljavanja. A bulleru ne trebaju posebni razlozi: zato je si lijepa, jer si ružna, mršava, debela, bogata, siromašna, faca, jadnica, pametna, glupa, imaš super mobitel, nemaš neke trendy krpice...

A djevojke, one mogu biti gore od dečki. Pred neki dan sam se sama u to uvjerila. Kada je T. H. natjerala X. Y. da pojede sendvič koji se pola sata močio na školskom igralištu. Jer, nečime je morala zaslužiti pozivnicu na njezin rođendan.

Pa sad ti meni reci tko je ovdje lud?

I do kada ćemo okretati glavu pred takvim stvarima?

Danas X. Y., a sutra možda baš ti.

Ujutro je bila pomalo razočarana kada je vidjela da lajkovi nisu pljuštali sa svih strana. Ali, s druge strane, što je mogla očekivati? U školi su je svi odmjeravali i nešto šaputali, ali ništa nisu komentirali. Naravno da su znali o kome se radi. Uostalom, to joj je i bila namjera. Čekali su da se pojavi Tesa. Ušla je u razred netom prije zvona. Zavladao je muk. Svi su sjedili spuštenih glava, ne usuđujući se pogledati ni onoga do sebe, a kamoli Tesu. Ili Barbaru. Ne pogledavajući ni u koga, Tesa je s noge na nogu došla do svoje klupe i sjela. Kao da se ništa nije dogodilo.

Koliko god Hana mislila da je napravila dobru stvar, nije ni slutila kakve je posljedice očekuju.

Stavit ću te na Facebook!

(ilustracija. pixabay.com)