Konačni obračun Hane i Tese

Kako se školska godina primicala kraju, dani su bivali sve topliji i topliji.

Učilo se punom parom, pogotovo oni koji su željeli ispraviti ocjene u posljednji čas, a ispitivanja su se redala jedna za drugima.

Hana je Tesi i nadalje redovito dostavljala zadaće, dok joj je Marin porješavao zadatke iz fizike i matematike.

Unatoč tome što se opet zbližila s Anom, što se sprijateljila s Barbarom i, ono najvažnije, što je opet razgovarala s Marinom, Hana je i nadalje imala osjećaj da joj se na leđa obrušio Mount Everest. Odnosno, Tesa Horvat.

Znala je da ovako neće ići unedogled i da će morati razriješiti tu groznu situaciju u kojoj se našla.

Tog je prijepodneva odlučila, bez obzira na sve, da će danas biti taj dan.

Uvukla se u svoje crne traperice, bijelu majicu na sive pruge preko koje je prebacila još jednu crnu majicu na bretelice s natpisom Supergirls don't cry! I omiljene crne Starke.

Prije no što je izašla iz kuće, pogledala se u ogledalo i rekla samoj sebi: Hana, ti to možeš!

S Tesom se susrela, kao i obično, u školskom wc-u. Oslonila se na zid.

“Moj seminar o norveškom botaničaru Carlu Linnéu!ˮ

“Mogla si barem zapamtiti da nije bio Norvežanin nego Šveđaninˮ, dobacila joj je Hana.

“Danas smo malo bezobrazni, ha!” primijetila je Tesa izvadivši mobitel koji ju je trebao podsjetiti da nema izbora, barem dok ona ne odluči suprotno. “Čekam!ˮ

“Nisam ti napisala”, hladnokrvno će Hana.

Dvije su djevojke iz susjednog razreda ušle u wc. Kada su ugledale Hanu i Tesu koje su stajale jedna nasuprot drugoj, odmah su izašle zaključivši da ondje nemaju što tražiti.

“Pa kako to, Hanice? Jesi li si umislila da si nekakva supergirl” rekla je usmjerivši pogled na njezinu majicu.

“Više ti neću pisati... ništa”, Hana je osjećala kako nadire onaj toliko joj poznati val bijesa.

“Onda ovo ide na Fejs!” Tesa se pokušala osmjehnuti, premda joj to baš i nije polazilo za rukom. Jer, nije očekivala ikakvu pobunu. Pa ona je ta koja određuje pravila igre. Svake igre.

A Hana ju je ignorirala.

“Što ti sebi umišljaš, tko si ti?” sada joj se prijeteći približavala. “Misliš da si faca samo zato jer si hodala s Karlom?ˮ

Hana je osjećala miris njezine žvakaće s okusom mentola.

“Znaš, Tesa, Karlo je uistinu ok dečko. Drag je, zabavan i pažljiv. Samo mi jedna stvar nije jasna.ˮ

“A to je?” upitala ju je s mješavinom strepnje i uzbuđenja.

“Nikako mi nije jasno što je vidio u tebi!ˮ

Tesa ju je snažno pritisnula o zid.

“Kravo jedna glupa!” bijesno je procijedila.

“I da, zar ti još uvijek nisi skužila da Karlo ne želi biti s tobom? Ono, da te odavno nogirao? Mislim, nije komplicirano poput leta na Mjesec”, Hana je dolijevala ulje na vatru. Kap po kap.

Ne mogavši se više suzdržati, Tesa ju je ošamarila.

“Umukni!” derala se. “Umukni!ˮ

Hana ju je odgurnula svom snagom. Tesa je posrnula i da se rukom nije uhvatila za umivaonik, vjerojatno bi se našla na podu.

“Odvratna si, Tesa, odvratna! Nije mi jasno kako itko može biti u tvojoj blizini. Čak ni tvoja mama. No, ona nema drugog izbora. Baš je žalim!ˮ

“Sutra je ovo na Fejsu! Svi će vidjeti koliko si jadna!” urlala je.

Hana je izašla iz wc-a. Tesa je sjela na pod. Ubrzano je disala. I plakala. Kao nekoć davno u vrtiću.

- - -

“Što je bilo?” upitao ju je Marin kada je, sva izvan sebe, sjela u klupu.

“Rekla sam Tesi da je gotovo”, procijedila je Hana.

“I što sad?ˮ

“Kaže da će sutra snimka biti na Fejsu”, Hanin je glas počeo drhtati. “Mislim da ću morati sve ispričati mami. A ne znam od čega me hvata veća muka – od Tesine prijetnje ili razgovora s mamom. Ako me već stavi na Fejs, neka barem mama to sazna prva.ˮ

“Nazvat ću te navečer, poslije deset, ok?ˮ

“Može, svakako.ˮ

Obuzela ju je neka hladnoća unatoč vanjskoj toplini. Sunčeve zrake nemilosrdno su se probijale kroz prozorsko staklo.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Uz Marina svi su problemi lakši...

Hana je ispunila neke od Tesinih zahtjeva: prekinula je s Karlom – točnije rečeno, Karlo je prekinuo s njom – i sada su se viđali samo u školi gdje bi razmijenili usputni bok, bok. I nadalje joj je redovito dostavljala svoje zadaće. Međutim, Hana nije znala kako će joj srediti fiziku kada je i njoj samoj trebala nečija pomoć oko rješavanja zadataka. A s Marinom i nadalje nije razgovarala. Možda je krajnje vrijeme da krene na instrukcije i izvuče se barem s trojkom na kraju školske godine. U tom bi slučaju još uvijek prošla s vrlo dobrim.

Kada su se zaredala ispitivanja, pismena i usmena, Hana je iznova osjećala da ne može slijediti taj ritam. Stoga je opet odlučila da nekoliko dana neće ići u školu zbog boli u želucu. No, ovoga je puta Lori postala sumnjiva. Bila je uvjerena da se viroza vratila. Ako ne prođe za dva-tri dana, čeka je posjet liječniku, presudila je.

Tog je dana padala kiša. Kada je ušla u Haninu sobu, zatekla ju je kako tupo gleda kroz prozor. Opet se žalila na bol u želucu. Najavila joj je posjet liječniku, čemu se ona snažno opirala. Skuhala joj je čaj, a Hana se vratila u krevet. Oko 8.30 začula je zvuk primljene poruke na Messengeru. Nezainteresirano je posegnula za mobitelom. U ovo vrijeme nitko je ni za što ne treba, svi su na satu, a mama je maločas izašla iz kuće. Primljena poruka bila je jednostavna.

@>>-----------

Marin joj je poslao ružu!

Zaplakala je. I nije namjeravala tako skoro prestati.

- - -

“Hana, pogodi tko te došao vidjeti!” mama je provirila u njezinu sobu.

Na vratima je stajao Marin.

“Hej, donio sam ti bilježnice za prepisivanje... da ne zaostaneš s gradivom”, tiho je rekao.

Hana bi najradije iskočila iz kreveta i zagrlila ga. I opet plakala. Onda je osvijestila kako jadno izgleda, raščupane kose, neumivena, u spavaćici na Hello Kitty.

“Marine, želiš li čaj? Hana se već danima žali na bol u želucu, jako je blijeda, malo jede...ˮ

Dobro, mama, prestani već jednom! Bjesnila je Hana u sebi. Pa ne mogu se prežderavati i glumiti da sam bolesna, nije li tako?

“Sigurno je neka viroza. Ima li još bolesnih u razredu? Pazi da te ne zarazi jer te su želučane viroze redovite praćene prolj...ˮ

“Mama!!!” viknula je Hana.

“Što si ono rekao, želiš li čaj? Ili sok?ˮ

“Može malo soka”, rekao je Marin.

“Ali čaj ti je možda bolji jer ove viroze...ˮ

“Dobro više, onda mu skuhaj čaj!” odlučila je konačno prekinuti priču o virozama i njihovim simptomima.

Sjeo je na njezinu režisersku stolicu. Hani se činilo da mu je kosa još kovrčavija nego inače, valjda od ove silne vlage u zraku. Padala mu je preko očiju tako da ju je svako malo odmicao rukom. A i nije se brijao par dana. Kako god, bio je jako zgodan.

“I... kako si?” krenuo je nesigurno.

“Tako-tako.ˮ

“Htio sam ti reći da...ˮ

“Žao mi je, tako mi je žao zbog svega”, Hana je zaplakala, premda definitivno nije htjela da njihov susret upropaste njezine suze.

Marin nije znao što bi rekao ni kako bi je utješio. Sjeo je pored nje na krevet.

“Moram ti nešto reći...ˮ

I tako je krenulo. Najprije mu je ispričala sve o tati, potom kako se napila na Tesinom rođendanu, kako je povraćala i zaspala na wc-u. Zatim kako ju je Tesa snimila i sada joj prijeti da će snimku objaviti na Facebooku te je ucjenjuje pisanjem zadaća. Sve je bilo više-manje ok dok se nije pojavila fizika. O kojoj ona, naravno, nema pojma pa će morati na instrukcije. I, naravno, nema ona nikakvu virozu, nego više ne može izdržati taj pritisak. A mami o svemu tome nije rekla ni riječi.

Marin ju je pažljivo slušao i povremeno joj dodavao papirnate maramice iz kutije na njezinom stolu.

“Gle, ja ću ti pomoći s fizikom i riješit ću za Tesu one zadatke. Ali snimka...ˮ

“Izludjet ću, stvarno ću izludjeti”, ponavljala je Hana.

“A da sve ispričaš mami?ˮ

“Ubila bi me! A kada bi se još sjetila dočeka Nove, ma definitivno bi me ubila. No, razmišljala sam i o tome. Smislit ću već nešto. Moram.ˮ

“I stvarno si se tako napila? Ono, da ti je pozlilo?ˮ

“Da”, procijedila je.

“Koji bed”, zaključio je.

“Znam za tebe i za Anu. Sve mi je ispričala. Mislila je da si ti Luka!ˮ

“Rekla mi je. Koja ludara! A jebi ga sad!ˮ

“A jel' se ona sviđa Luki?ˮ

“Valjda da, nemam pojma”, Marin baš i nije bio zainteresiran za tuđe ljubavne veze. “Hanaˮ, odjednom se uozbiljio, “ti i Karlo... jeste li još uvijek skupa?ˮ

Dok je to govorio, cijelo je vrijeme gledao u pod. Hana je ipak primijetila kako mu se lice crveni ispod slapova kose.

“Ne, nismo. Ionako je to bilo bez veze. Baš bez veze”, naglasila je. “Znaš što, kada o svemu bolje razmislim, Karlo mi se baš i nije sviđao.ˮ

Marin ju je pogledao i nasmiješio joj se kao nikada do tada.

Osjećala je kao da pluta, nošena valom sreće.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Razgovor s mamom koji (možda) obećava

Hana je tjedan dana pisala referate za Tesu. Iz zemljopisa o vrstama reljefa, a iz povijesti o propasti Rimskog Carstva. Srećom pa je svoje već predala.

Radove joj je dostavljala u školskom wc-u. Tesa bi ih samo uzela, poslala joj poljubac i podsjetila je da je snimka još uvijek u njezinom mobitelu. Naravno, redovito je prepisivala Hanine zadaće i njezine su se ocjene, gle čuda, popravile. Dobro, barem neke. Ostale su još fizika i matematika.

Karlo joj se nije javljao već danima pa mu je odlučila poslati poruku.

Hej, jesi tu? Nismo se čuli već danima...

Imao sam nekog posla pa ti se nisam stigao javiti... glasio je njegov odgovor.

Poprilično neuvjerljivo, Hana je toga bila svjesna.

Hoćemo se vidjeti koji dan? Mogli bismo ići u kino.

Gle, rado, ali stvarno ne mogu. Već imam dogovor s frendovima.

Ok onda. Nazovi me koji dan. Hoćeš?

Vidimo se u školi

I to je bilo sve. Zaključak – Karlo je s njom prekinuo a da joj nije ni rekao zašto. Zapravo se i nije previše začudila. Pa i sama je znala zašto. Odbila je njegov poziv da malo navrati do njega. I to pod glupom izlikom da joj frendica ima rođendan. A kada se tome pridodaju i one poruke pisane u totalno pijanom stanju... sve odjednom postaje i više nego jasno. Ipak je Karlo bio najpopularniji tip u školi i mogao je birati koju god je djevojku želio. Što će mu ona? Samo joj u svemu tome nije bilo jasno zašto je među mnoštvom cura odabrao baš nju. Naravno, nije da joj je to smetalo. Štoviše, itekako je godilo njezinom egu. Jer, to može značiti samo jedno – dečki žele biti s njom.

Kad malo bolje razmisli, ipak joj je laknulo. Sada barem ima problem manje u životu. Par dana će se po školi pričati da ju je nogirao. I to je to. Ali kao da je nju briga za to što drugi pričaju.

S Anom i nadalje nije razgovarala. Ako tako nastavi, posvađat će se s cijelim razredom!

Međutim, pomisao da bi onu Tesinu snimku mogao vidjeti i Marin dovodila ju je preko ruba očaja.

Osjećala je da je na izmaku snaga. Na kraju dana je odlučila – sutra neće ići u školu. Reći će mami da je boli želudac, što i nije bilo neistinito.

- - -

Kada se vratila kući poslije škole, Tesa je već na ulaznim vratima mogla pogoditi što je očekuje za ručak – gulaš. Koji smrad! Pa je li ta žena normalna? Sto puta je bolje kada se bavi svojim ružicama.

“Što to radiš?” upitala ju je umjesto pozdrava.

“Oh, nisam te ni čula kada si ušla.ˮ

“Napravila si gulaš, jel' da? Mogla si skuhati i jazavca za ručak, jednako bi smrdjelo!ˮ

“Hoću li ja ikada, barem jednom, napraviti nešto što ti je po volji?” upitala ju je Lidija prebacivši kuhinjsku krpu preko ramena.

Podigla je poklopac i složila gadljiv izraz lica. Kao da je u loncu cijela obitelj skuhanih jazavaca.

“Pa zar si baš sve njoke morala pomiješati s gulašem?ˮ

“Hoćeš da ti skuham paštu s vrhnjem?ˮ

“Vrhnjem?! Pa vrhnje ima 28 posto masti! Napravi mi radije neku salatu.ˮ

Nakon petnaestak minuta spustila se u kuhinju. Lidija joj je napravila zelenu salatu s rajčicama, paprikama i maslinama. I napunila čašu soka s malo šećera.

“Kako je bilo u školi?ˮ

“A kako bi bilo? Kao i inače – glupo”, odgovorila je nabadajući na vilicu komadiće rajčice.

Nastavile su ručati u tišini.

“Tata dolazi za dva tjedna”, rekla joj je Lidija.

“Super! Jedva čekam!” konačno joj se lice malo razvredrilo. “Kada ti je to javio?ˮ

“Čuli smo se danas. Sada su negdje na Velikim jezerima.ˮ

“Aha.ˮ

Nakon što je završila jesti, naslonila se na stolicu i pogledala u mamu.

“Što je?” upitala ju je Lidija.

“Kako je tebi bez tate? Mislim, ono, mi ipak nismo kao druge obitelji. Ti i ja smo poprilično same.ˮ

Pitanje ju je na mjestu zgromilo, poput ljetne oluje koja se iznenada pojavi, zamrači nebo, podigne valove, izlije kišu i onda nestane.

“Kako mi je bez Marka? Nekako prazno. Osjećam se, ne znam, izgubljeno.ˮ

“Zašto?ˮ

“Znaš i sama kakav je tata. Odlučan, odrješit, brz na jeziku, otprilike kao i ti. Ja nisam takva. Nikad se nisam naviknula na njegov posao, a kako vrijeme prolazi, još i manje.ˮ

“I meni je super kad je tata kući. Uvijek negdje idemo, putujemo, više pričamo, više se smijemo...ˮ

Obje su iznova ušutjele. Tesa je vrtjela po stolu praznu čašu.

“Znaš, mogle bismo koji dan ti i ja ići negdje, u kazalište možda. Daje se Labuđe jezero”, predložila joj je mama. “Nekoć si voljela balet, gotovo da nismo propuštale ni jednu izvedbu. Bilo nam je lijepo, tada, zar ne?ˮ

“Mda”, odgovorila je, premda je bila zadovoljna maminim prijedlogom.

Zašto ne, pomislila je. Možda čak bude i zabavno.

Ustala se i krenula na kat u svoju sobu pritom joj dobacivši:

“Lijepe su ti one ruže, znaš! Osjetim njihov miris do svoje sobe.ˮ

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Ucjena u školskom wc-u

Hana je itekako dobro znala što je Tesa snimila. Zapravo, koga je snimila. Taj netko bila je ona. I što će sada s tom snimkom? Pokazati je svima u školi? Dostaviti je kao anonimnu pošiljku njezinoj mami?

Cijelu noć nije spavala. Stalno se okretala i razmišljala što će Tesa napraviti.

Ujutro se ustala umornija nego što je bila kada se vratila kući. Nije ni doručkovala, samo je brzinski popila kakao. Vukla se prema školi poput prebijene mačke. Onaj kakao kao da se pretvorio u tone kamenja koje se sada kotrljaju njezinim želucem.

Uspinjala se stubištem prema učionici gdje će ih dočekati uvijek nasmiješena Klarićka. Vidjela je Karla kako razgovara s nekom djevojkom iz drugog razreda. Nije ju bilo briga. Osjetila je kako joj je netko položio ruku na rame.

“Bok, djevojčice!ˮ pozdravila ju je Tesa, značajno prevrćući mobitel među prstima, ravno Hani pred nosom.

Najradije bi je ošamarila, tu, na hodniku, pred svima.

No, umjesto toga, ušla je u razred i sjela na svoje mjesto. Marin je gledao u neku nepostojeću točku ispred sebe. Nije ga pozdravila. Izvadila je bilježnicu u koju će zapisivati beskrajne monologe o Davidu Jeromeu Sallingeru.

- - -

Ni nakon tjelesnog nimalo nije živnula. Jedino ju je tješilo što je konačno odradila današnji dan. U svlačionici je prišla Tesi i rekla joj: “Pričekaj me trenutak, moramo razgovarati.ˮ

“Ma naravno”, bezbrižno je odgovorila.

Ostale su same. Tišina je bila oštra poput stakla.

“Ok, što hoćeš?” započela je Hana.

“Pa sad... hoću... hoću...” lupkala je prstima po ormariću.

“Daj, Tesa, skrati priču!ˮ

“A ne, ne, ova priča je tek započela”, ponovo je stala prebacivati mobitel iz ruke u ruku. “Mogla bih ovo pustiti na Fejs. Ili na Instagram. Zamisli koliko bi taj filmić imao lajkova! A tek komentara?! Više od ijedne moje fotke! Zato, Hanice, sada moraš slušati mene.ˮ

“Pitala sam te, što hoćeš?ˮ

“Gle, približava se kraj školske godine i u velikom sam zaostatku s nekim predmetima. Recimo, sa zemljopisom. Zato ćeš mi TI napisati referat o reljefima koji ću JA predati profesorici. A onda ćeš ponoviti to isto, ali za povijest. Ili za fiziku. Kužiš? Nije komplicirano. Ups, zaboravila sam, dat ćeš mi i svoje zadaće da ih prepišem. Ok?ˮ

Hana je šutjela. Osjećala je divlje otkucaje srca. Dlanovi su joj bili hladni i nekako ljepljivi.

“Ok?” ponovila je Tesa.

“Da”, kratko je odgovorila Hana.

“Dogovoreno! I da, još nešto... Mislim da me nisi ozbiljno shvatila kada sam ti rekla da se kloniš Karla. Jesi li sada razumjela?” iznova je posegnula za mobitelom.

Pa zar Tesa još ne kuži da je Karlo prekinuo s njom? Nije moguće da je toliko glupa! Nije moguće da joj to nije rekao? Karlo nije takav seronja!

“Osim toga, sigurna sam da bi Marin promijenio mišljenje o tebi kada bi te vidio kako rigaš. Fuj! Što ti misliš?ˮ

Na putu do kuće smišljala je kako zaustaviti Tesu, no ništa joj pametno nije padalo na pamet.

- - -

Tesa sjedi na svom krevetu. Zagrlila je veliki jastuk u obliku srca i gleda kroz prozor. Misli na Hanu. Te su se večeri svi napili do besvijesti! I ona. Kada se samo sjeti kako je teturala i pjevala one narodnjačke hitove... Ma fuj! Ok, snimila ju je kako povraća u kupaonici. Pa nije valjda ona kriva što se Hana onako napila! Je li je prisiljavala da pije? Nije! Je li joj nalijevala piće u grlo? Nije! Dakle, sama si je kriva. Zapravo, i dobro da ju je snimila. Bila je to sjajna prilika da joj se osveti za Karla, koja se ukazala samo tako, a da nije morala ni prstom maknutu. Jer, što jedna balavica poput nje ima tražiti s Karlom? Nikako joj nije bilo jasno što je vidio u toj frikuši. Dobro, zgodna je, ali je maknuta sto na sat. U zadnje je vrijeme vidi kako se druži s onom luzericom Barbarom. Kako je ta glupača dobro izgledala na njezinom rođendanu! Bila je uvjerena da joj je Hana pomogla u odabiru odjeće. A kako joj je tek kosa bila sjajna. I tako je ogavna patka postala labud!

Zahvaljujući toj snimci, Hanu je iskoristila i za pisanje zadaća i referata. A ona joj jednostavno nije mogla reći NE. Sjajno! Uostalom, već joj je bila objasnila one glasovne promjene kada vrabac prelazi u vrapca. Ispričala joj je usput kako nastaju glasovi da joj je to čak bilo i zanimljivo. Dovoljno je bilo složiti tužan izraz lica i hop, Hana se ulovila u njezinu zamku. Stvarno, ali stvarno je naivna, zaključila je Tesa.

Dohvatila je knjigu Greška u našim zvijezdama i počela je čitati. Još ću zbog te male glupače zavoljeti hrvatski!

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Tesa je snimila Hanu na wc-u, a Marin je poljubio Anu

Ujutro Hana nije znala za sebe. Osjećala se kao da je u nekoj drugoj dimenziji, a do nje samo dopiru kojekakvi zvukovi koje ona ne može razabrati.

Najprije je nekoliko trenutaka razmišljala o tome gdje se nalazi. Nije moguće! Zar je spavala u kupaonici, glave naslonjene o poklopac wc školjke?! Što se dogodilo? Oteturala je do umivaonika. Nije se htjela ni pogledati u ogledalo. Jer, to nešto što bi vidjela zasigurno bi bilo gore od antičke tragedije. Isprala je lice hladnom vodom, promućkala je u ustima i ispljunula.

Ušavši u dnevni boravak, imala je što i vidjeti: ekipa je spavala izvaljena po podu, jedni preko drugih. Preskočila ih je i zaputila se u kuhinju u namjeri da si skuha kakav čaj. Prekopala je ladice i našla neke filter-vrećice. Potom je izašla na terasu udahnuti svježeg zraka. Dan je bio prohladan, ali Hani to nije smetalo. Razmišljala je da bi mogla nazvati mamu. Željela je što prije utoniti u svoju mekanu posteljinu. I prethodno se otuširati, naravno.

“Ajme, što me boli glava! Koliko je to sati? Daj, makni tu ruku s mene! Kave, kave!” dopirali su glasovi iz dnevnog boravka.

Svi su polako dolazili k sebi. Da, mamurluk je grozna stvar. Posvuda su bile poredane poluprazne boce i prenatrpane pepeljare. I slomljene brojne vaze. Bilo bi ok počistiti sav taj nered, mislila je Hana. Nije fer ostaviti Tesu da sama sve dovede u red. Počela je skupljati prazne boce, izlijevati alkohol u sudoper, prazniti pepeljare, prati čaše i tanjure, puniti vreće smeća i otvarati prozore da sav taj smrad ispari iz prostorije.

“Daj, pomoći ću ti”, pridružila joj se Iva. “Ajme, kakva noć! Mislim da ću odspavati cijeli dan kad dođem kući.ˮ

“I tko te čuje”, zijevnula je Hana.

“Spavala sam na kauču. Sve me boli”, žalila se Iva. “A ti?ˮ

“Mislim isto tu negdje... Osuši ove tanjure, pliz”, Hana je brzinski promijenila temu, ne želeći se ni prisjetiti svoje smrdljive spavaonice.

“Nego, znaš što se dogodilo? Nećeš vjerovati!” smijuljila se Iva.

“Što?ˮ

“Vidjela sam Anu kako se ljubi s Marinom!ˮ

“Molim?!ˮ

“Da, ljubili su se, a je li bilo i nešto drugo, nemam pojma. Ionako će nam Ana sve ispričati... ako se ičega bude sjećala.ˮ

“O čemu ti pričaš?!” Hana je bila izvan sebe.

“Hello, jesi li ti budna? Pa kažem ti da su se Ana i Marin ljubili. Vidjela sam ih kada sam...ˮ

“Ok, ok, razumjela sam!” oštro ju je prekinula, bacila krpu i nestala iz kuhinje.

Ana i Marin! Ana i Marin! A njoj nije pričao o Einsteinu i Tesli? Nju je poljubio! Ne, ne, nije ju poljubio! Ljubio ju je! A možda su i... Osjećala je kako je preplavljuje val ljubomore i bijesa koji će je odbaciti tko zna na koju obalu.

Tesa se laganim koracima spuštala niz stube. Nije izgledala kao drugi, jadno i bijedno.

“Onda, ekipica, kako smo se proveli? Uuuu, kad krenu tračevi... Već sam čula da su Roberta i Denis spavali na katu. A isto tako i Vito i Ivan. Hmmm”, vrtjela je glavom i zagonetno se smješkala.

“A tek Marin i Ana...” žurno je dodala Liza.

“Tko bi rekao da Marina zanima nešto, odnosno netko drugi osim Newtona i njegove jabuke koja je pala sa stabla”, zaključila je Tesa.

Hana ih nije mogla slušati. Ne, ne, Tesa se nimalo nije promijenila. Najradije bi im prišla i zaderala se iz svega glasa neka umuknu. Pogledom je potražila Marina. Nije ga bilo u dnevnom boravku. A nije bilo ni Ane.

“Bilo je još nezaboravnih trenutaka! Srećom pa sam ih snimila mobitelom”, rekla je Tesa okrenuvši se prema Hani.

Tulum koji se pretvori u katastrofu

Pripreme za proslavu Tesinog rođendana sve su se više zahuktavale. Najvažniji dogovor vrtio se oko toga koliko će se pića nabaviti, alkoholnog, naravno, a da starci pritom to ne saznaju (dobro, i nešto hrane). Za to su se pobrinule Tesa, Liza i Roberta. Utrpale su u svoje torbe svega i svačega: bijelog vina, Cole, votke, juicea, Red Bulla, Brendyja i šteke cigareta.

U razredu su se dogovorili čiji će starci voziti do Gorskog kotara. Lora je povela Anu, Miju i Ivu. Prije no što su izašle, još ih je jednom zamolila da paze na sebe i jave joj se ako išta zatrebaju.

Hana baš i nije bila najbolje raspoložena.

Naime, dan prije Tesinog rođendana, što znači jučer, u petak, poslala je Karlu poruku kako ne može doći kod njega ovaj vikend jer joj frendica slavi rođendan, a to nikako ne može propustiti. Nije mu mogla reći stvarni razlog: Bojim se! I ne znam želim li to napraviti s tobom! Karlo je nije nazvao nakon što mu je poslala poruku, kako je bio rekao. Ili je barem ona mislila da je rekao. S Marinom i nadalje nije razgovarala. A mama još uvijek nije razgovarala s tatom.

Vikendica Tesinih roditelja bila je smještena na jezeru. Drvena kuća, ne odviše velika, prostirala se na dva kata. Mora da je predivno ovdje u proljeće kada procvjetaju ruže, pomislila je melankolično Hana. Ili zimi, kada padne snijeg, a ti si pored kamina i gledaš kroz prozor svu tu bjelinu kojoj nema kraja. Ili ljeti, kada možeš ubrati šumske jagode i ležati pored jezera. I s Marinom gledati u zvjezdano nebo jer jedino bi mi on mogao pokazati sva ona kola i zviježđa, možda i pokoji planet ili satelit.

“U prizemlju je kuhinja, dnevni boravak i kupaonica, a na katu su sobe. Ostavite svoje stvari gdje hoćete, ali samo da se zna – ja spavam na krevetu”, rekla je Tesa i stala vaditi boce alkohola. “Bit će nam dovoljno, nadam se”, hihotala se.

I tako je krenulo. Neke su djevojke pustile One Direction. Tesa, Roberta i Liza svakoga su zapitkivale što želi i smiješale mu željeno piće. Muzika je treštala tako da su morali nadglasavati jedni druge.

“A ti, Hanice, što ti piješ?” upitala ju je Tesa.

“Imaš Cider?ˮ

“Cider?! Ma daj, molim te, Cider nije pi-će”, naglasila je to piće kao da je Hana slaboumna. “Želiš li možda koji sokić?” pogledala ju je kao da se obraća djetetu u vrtiću. “Imamo naranču, jabuku, Colu, Fantu...ˮ

“Može onda juice votka”, prekinula ju je Hana.

“Ti su cura za moju ekipu!ˮ

I Hana se već našla s čašom u ruci nečega što joj se uopće nije pilo. Pogledom je potražila Marina. Bio je u društvu Luke i Denisa. Ispijali su nešto iz limenki. Otkako su došli, nije ju ni pogledao, kao da ne postoji. Kreten! zaključila je. Barbara je sjedila s nekim djevojkama, pričala i smijala se. Djelovala je uistinu sretno. I baš je bila zgodna u toj novoj robici. Hajde da je Tesa nakon svega učinila barem jedno dobro djelo, Hana se zadovoljno nasmiješila i pridružila se Ani, Ivi i Miji koje su već lagano bile opijene Tesinim mješavinama.

Do osam navečer One Direction, Maroon5, One Republic i Ed Sheeran ustupili su mjesto narodnjacima koji su zavijali o nesretnim ljubavima.

Kako je vrijeme odmicalo, ekipa je sjedila na podu, neki su vegetirali, a neki lupetali o svemu i svačemu; cigarete su im ispadale iz ruku ostavljajući trag na tepihu.

I Hana je praznila čaše votke koja sada nije imala tako ogavan okus kao na početku. Zapalila je i svoju prvu cigaretu, odnosno cigarete. Ukratko, bila je mrtva-pijana. I više je ni za što nije bilo briga. Imala je osjećaj kao da se zaputila toliko željenom Cestom 66 na svoje životno putovanje. Sve je sada bilo samo zakopana prošlost.

Dohvatila je mobitel i utipkala poruku:

Kaarlo zasto mu se ne javljas.

Pa još jednu:

Hoces mi sw javuti

I onda još jednu:

Ovdhe je totakno… Zapuli smo se ono ful

I konačno:

Tiii si takko zgodan...........

U međuvremenu se netko dosjetio da bi mogli nešto pojesti. Nutella se tako mazala na kriške sira, a pašteta na kekse. Kao da je nekoga bilo briga, uostalom.

Od svih tih pogubnih kombinacija Hani je toliko pozlilo da nije mogla obuzdati nagon za povraćanjem. Odjurila je u kupaonicu i zagrlila wc školjku. Nije imala snage ustati se i isprati usta. Zaspala je na podu.

A Tesa... Tesa je stajala iza nje i sve to snimila mobitelom.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Definitivno "ne, ne želi to učiniti s tobom"

Ostavila je Marinu nekoliko poruka u inboxu.

Pliz, javi se!

Ja se ne ljutim na tebe iako mi nisi htio pomoći na fizici.

Daj, Marine, koji ti je?!

Maaaaaaaaarine!!!

Znaš što, baš si šupak!

Vidjela je da ih je pročitao, ali joj se nije javio. Bijesno je gurnula mobitel na kraj stola i legla na krevet. Razmišljala je što bi mogla pokloniti Tesi za rođendan. Na kraju je zaključila da bi Lorina ogrlica lutkica bila pravi izbor.

Začula je zvuk primljene poruke. Konačno si se sjetio da mi odgovoriš! Bilo je i vrijeme! No, umjesto Marinovog odgovora, dočekala ju je Karlova poruka. Čekam te ispred zgrade. Sada je čeka ispred zgrade?! Zašto? Već je 20.30. Što će reći mami?

Brzinski se presvukla u drugu majicu. Pa ne može se pojaviti pred Karlom u majici na Einsteina koji plazi jezik! Einstein, poster, Marinova soba... U redu, sada stvarno ne može misliti na Marina. Navukla je traperice, zavezala visoke crvene Starke, oprala zube, nanijela malo sjajila i prstima prošla kroz kosu. Ok, nije baš za naslovnicu Voguea, ali može proći.

“Mama, idem baciti smeće”, ležerno je prošla pored Lore koja je pospremala suđe.

“Sada ideš baciti smeće?!ˮ

“Ma da, neke papire iz moje sobe, ovaj, znaš, za recikliranje, čuvajmo okoliš i to”, petljala je bez ikakvog smisla.

“I zato si presvukla majicu?ˮ

“Ma daj, nisam se presvukla, nosim je cijeli dan. Zar nisi to primijetila?” Hana je odlučila zauzeti odlučniji stav.

“A valjda nisam... Kad već ideš, baci i ove boce”, i pružila joj je vrećetinu punu plastičnih boca. Kao da je djelatnica gradske Čistoće! Super, mogla si me poslati da usput pokupim smeće i svim stanarima u zgradi!

Kada je izašla, Karlo ju je čekao naslonjen na zid. Nasmiješila mu se i odjurila do kontejnera da se riješi te sramote.

“Bio sam u prolazu pa sam te htio vidjeti”, započeo je.

“Kako si znao gdje stanujem?ˮ

“Lako doznaš ono što hoćeš”, rekao je i povukao je k sebi.

Opet ju je poljubio. Jednom. Pa još jednom. Hana je udisala miris njegovog parfema, tako svjež i intenzivan. Ruke su mu klizile duž njezinih leđa. Od svakog dodira, unatoč majici i jakni koju je imala na sebi, ježila joj se koža. Bilo joj je ugodno.

“Moram ići”, rekla je izvukavši se iz njegovog zagrljaja.

“Već? Daj, ostani još malo”, poljubio ju je u vrat.

“Ne, stvarno, mama će se pitati gdje sam.ˮ

“Htio sam ti reći, ovaj sam vikend sam kući, starci moraju otputovati u Zagreb nekim poslom pa bi mogla malo navratiti...ˮ

Ostala je bez teksta. Doslovno. Samo ga je pogledala. Osjetila je kako joj ruke postaju hladne. I kako se počinje znojiti.

“Pa... čut ćemo se”, tiho je promucala.

Potom je zastala na trenutak i upitala ga: “Više nisi s Tesom?ˮ

Samo se nasmiješio umjesto odgovora. Ali nekako drugačije, kao da ga nervira to njezino pitanje.

“Hajde, kreni!” rekao je.

“Vidimo se u školi. Bok!ˮ

Ušavši u stan, projurila je pored mame promrmljavši usput laku noć i nestala u tišini svoje sobe.

Cijelu je noć razmišljala o Karlovom prijedlogu. U redu, on je sam kod kuće. Pozvao ju je da malo navrati. Zašto? Pa i sama zna zašto! Samo je pitanje želi li ona to što joj Karlo nudi. Na kraju je priznala samoj sebi: Bojim se! Ako napravi korak u to nepoznato nešto, što je istovremeno i privlači i odbija, svjesna je da će se mnogo toga promijeniti. Samo nije znala – na bolje ili na gore? Zamišljala je kako bi mogao izgledati taj njihov susret, kada nema nikoga u blizini osim njih dvoje: predivan stan s pogledom na more (premda nije imala pojma gdje Karlo živi; možda gleda na kakvu prljavu uličicu prepunu mačketina), prigušena svjetla, lagana muzika, mirisni štapići, dnevni boravak ili njegova soba... Dosta! Mogla je malo manje gledati filmove o Brigite Jones pa ne bi bila tako prokleto romantična. U mašti sve izgleda tako savršeno. No, ipak si je stoput postavila isto pitanje: Jesi li sigurna baš sto posto da to želiš? Ma sviđao se njoj Karlo (pa kome se Karlo nije sviđao!), bio je drag i sve to, ali postojao je i taj nesretni ali. Ali nije se osjećala potpuno opušteno u njegovoj blizini. Eto! Sva bi se nekako ukočila, smješkala se da prikrije nelagodu, nije mogla složiti ni jednu suvislu rečenicu, navukla bi nekakav glupavi smiješak... baš kao maloprije. Grozno! Jadno! Nije da Hana nije zamišljala kako bi mogao izgledati taj prvi put. Samo što do sada nije domislila s kime bi ga željela podijeliti. I onda se pojavio Karlo, samo tako. I ona sada ne može spavati. A da stvar bude još gora, počela je misliti i na Marina koji uopće nije odgovorio na njezine poruke (opet je provjerila).

“Poludjet ću!” urlala je u jastuk. “Ići ili ne ići, to je pitanje...” odjednom se stala cerekati. “Skuliraj se, Hana! Zapravo je sve tako jednostavno. Samo moraš odgovoriti na pitanje – sviđa li ti se Karlo, ono, totalno, da bi s njime željela...? Ili pak ne? Ili ti se više sviđa... Neeeeee”, opet je zaurlala u jastuk. Prekrila se plahtom preko glave i konačno odlučila.

Ne.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Zapneš s fizikom, a Marin ti ne želi pomoći

Hana se probudila prije iritantnog zvona budilice. Najradije bi ostala ležati u krevetu do kraja života. Kao da stvari nisu bile dovoljno komplicirane, sada se pojavio novi problem – Marin. Koje sranje! pomislila je. S grčem u želucu odgurnula je pokrivač i krenula se spremati za školu. Povrh svega, danas pišu fiziku, i to prvi sat, a ona nije ni otvorila knjigu. Logično, pa nije imala vremena!

Kada je ušla u razred, Marin je već sjedio na svome mjestu i gledao kroz prozor. Činio joj se nekako bezvoljan. Koji fejl! Zašto si se baš morao naći u onom busu, glupane!

“Bok!” pozdravila ga je smiješeći se.

“Bok!” kratko je odgovorio i nastavio gledati kroz prozor.

“Sigurna sam da ćeš dobiti peticu iz današnjeg ispita”, pokušala je biti duhovita i nekako razbiti tu nelagodu koja se nadvila nad njima poput kišnih oblaka.

Samo ju je pogledao i ništa nije odgovorio.

Točno u osam sati profesor Brnčić je ušao u razred i podijelio im testove. Na klupi nisu smjeli imati ništa osim olovke i gumice. Počeo je dijeliti pitanja i papire, svoje papire, da ne bi slučajno štogod nažvrljali na one koje bi istrgnuli iz bilježnice, recimo kakvu formulu ili odgovor. Na njegovo možete početi mogli su krenuti s rješavanjem zadataka.

Hani je bio dovoljan letimičan pogled da shvati kako nema pojma ni o čemu.

Kada kažemo da je tijelo tromo?

Tijelo mase 50 g giba se iz stanja mirovanja pod utjecajem stalne sile te za 4 s prevali put 80 m. Kolika je ta sila?

Na tijelo mase 5 kg djeluje sila 50 N. Koliku akceleraciju uzrokuje ta sila?

Kupac kupuje u Stockholmu i Rimu po 1 kg brašna. Hoće li u oba grada dobiti jednaku količinu brašna a) ako brašno važu u oba grada vagom s polugom, b) ako važu vagom na pero koja je baždarena u Münchenu?

Nije znala hoće li se smijati ili plakati. Pa ovo kao da je napisano na kineskom! Ne, ne, njezin mozak ne može razumjeti takve stvari. Vjerojatno bi prije odgonetnula natpis na drevnoj faraonovoj grobnici. Cijelo to vrijeme Marin nije prestajao pisati i računati.

Objasni II. Newtonov zakon.

Tu je zastala i prisjetila se onih zgoda koje joj je Marin pričao o Newtonu. Kad malo bolje razmisli, tada je bila svoja, bila je – Hana Načinović. Onaj prekjučerašnji izlazak s Karlom ni po čemu se ne može usporediti s ležanjem na kauču u Marinovom dnevnom boravku, grickanjem čipsa i pričanjem o svemu i svačemu. Nastavila je čitati zadatke:

Čamac prelazi rijeku okomito na njezin tok brzinom 7,2 km/h. Kada je stigao na suprotnu obalu, tok ga je rijeke odnio 150 m nizvodno. Treba naći brzinu toka rijeke ako je ona široka 500 m. Koliko je vremena trebalo da čamac prijeđe rijeku? (* Zbirka zadataka iz fizike, Školska knjiga, Zagreb, 2006.)

Dvaput je tiho upitala Marina za pomoć, no on se pravio da je nije čuo, ne podižući pogled sa svog papira. Tada je zaključila da nema smisla nastaviti dalje, jer ionako nema pojma ni o čemu. Ustala se, predala Brnčiću njegove papire i izašla iz učionice.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Izađeš s Karlom (konačno!) i naletiš na Marina

Hana je danima pokušavala posložiti vlastite misli. Tata, mama, Tesa, Karlo, Marin... definitivno previše.

Budući da razredna kraljica nije pokazivala znakove neprijateljstva prema Hani, a Ana, Iva, Mia i ona opet su bile najbolje prijateljice, sve je, barem naizgled, bilo kao i ranije.

“Hej, Hana”, presreo ju je jednog dana Karlo na hodniku. “Šta ima?ˮ

Što sada ovaj hoće? pomislila je Hana. Pa nismo progovorili ni riječ od onog nezaboravnog dočeka! Dobro, frendovi smo na Fejsu i lajka mi fotke, ali...

“Pa, ono, ništa posebno.ˮ

“Imaš li šta u planu za ovu subotu?” uputio joj je onaj svoj zavodnički osmijeh.

I Hana više nije znala za sebe. Zašto me to pita? Pa danas je tek četvrtak! Ne, ne, ovo nije istina. Jel' on to mene poziva van? Mene?!

“Ništa, mislim, ništa”, počela je zamuckivati.

“Super onda. Javim ti se pa ćemo nešto smisliti. Može?ˮ

Učenici su ih gurali slijeva i zdesna, no Hana nije bila svjesna ničega. I da se sada nalazi usred minskog polja, jedino što bi mogla vidjeti bile bi Karlove plave oči.

“Da”, jedva je izgovorila. “Čujemo se”, i potrčala na sat engleskog.

Bila je izvan sebe od sreće. Tko će dočekati subotu? Pred njom su još dva dana, dugačka otprilike koliko i put kojim je Marko Polo krenuo za Kinu. Razmišljajući o Karlu, nije ni primijetila da je, umjesto udžbenika iz engleskog, izvadila onaj iz kemije.

“Hej, nemamo kemiju”, dobacio je Marin.

“Što si rekao?ˮ

“Nemamo kemiju nego engleski.ˮ

“Da, i?ˮ

“Pa izvukla si krivi udžbenik! Sve ok kod tebe?” upitao ju je pomalo sumnjičavo.

“Nikad bolje”, odgovorila je Hana.

- - -

Subota! Konačno subota! Hana je dva dana razmišljala što će obući i kako će izgledati. Pa izlazi s Karlom! Na dejt! I to prvi u životu! Možda bi mogla kupiti koju novu krpicu? Kvragu, nema dovoljno vremena za turneju po trgovinama pa će morati biti zadovoljna onime što već ima u ladicama.

Karlo joj je jutros poslao poruku i predložio joj da se nađu na trgu, a potom će već odlučiti kamo bi mogli ići: na kavu, pizzu, u McDonald's...

Pripreme su započele u rano poslijepodne. Sat vremena provela je u svojoj sobi birajući odjeću i još dva sata u kupaonici, sve dok konačno nije bila zadovoljna vlastitim izgledom.

Mami je rekla da ide do grada s frendicama. Ipak joj je bilo neugodno priznati joj s kim se zapravo nalazi. Uostalom, kako ćeš reći mami: Znaš, mama, idem na dejt s najzgodnijim dečkom u školi!

U šest sati Karlo ju je čekao na dogovorenom mjestu. Bio je tako neopisivo zgodan! Tipkao je nešto po mobitelu kada mu je prišla.

“Bok!ˮ

“Bok! Nisam te ni primijetio”, nasmiješio se i spremio mobitel u džep jakne. “Dobro izgledaš! Imaš li neku posebnu želju kamo da idemo?ˮ

“Pa, nemam, kako ti želiš”, rekla je Hana.

“Jesi za palačinke?” predložio je.

“Naravno!ˮ

Krenuli su Korzom do palačinkarnice. Premda je još bilo hladno, ljudi su već sjedili na terasama, zazivajući što skoriji dolazak proljeća.

Karlo je otvorio vrata i pustio je da uđe prva. Udobno se smjestivši na stolicama s velikim jastucima, naručili su palačinke – Hana s Nutellom i šlagom, a Karlo s bijelom čokoladom. Ona je uzela još i smoothie. Razgovarali su o svemu i svačemu, odnosno Karlo je govorio, a ona je uglavnom šutjela. Bojala se da ne ispadne glupa ili djetinjasta. Kada je bila s Marinom, brbljala je sto na sat, potpuno opuštena i neopterećena. Potom su još malo prošetali gradom. Bilo je skoro devet sati i Hana je morala krenuti kući. Karlo ju je otpratio do autobusne stanice. Malo je drhturila, što od hladnoće, što od uzbuđenja. Iznenada, neočekivano, brzo, Karlo ju je privukao k sebi i poljubio. Baš onako kako je poljubio Tesu. Usne su mu bile neopisivo mekane. I tako je lijepo mirisao.

Ušavši u autobus, ugledala je nikog drugog nego Marina. Sjedio je pored prozora. I vidio je kako se ljubi s Karlom.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Tata koji ti nedostaje

Hana je danima osmišljavala strategiju kada bi bilo najbolje otpočeti razgovor s mamom. Popodne? Ne, tada je sve nekako usporeno. Navečer? Ne, mama tada uglavnom radi, a i Hana je već umorna i pospana. Jutro? Zašto ne?

Tog je nedjeljnog jutra, kao i inače, pripremila mami njezin dupli Nes cafe sa žličicom šećera (mlijeko će si uliti sama), tostirala kruh i stavila na stol teglicu marmelade. Ona će sjediti preko puta tako da se mogu gledati u oči dok razgovaraju. Njezine čokoladne pahuljice već su se topile u zdjelici punoj mlijeka.

Duboko je udahnula pomislivši sad ili nikad i krenula prema Lorinoj spavaćoj sobi. Tiho ju je zazvala: “Mama... spremila sam doručak, dođi.ˮ

Lora se protegnula, zijevnula i sneno rekla: “Evo me, malena, stižem.ˮ

Ušavši u kuhinju, sjela je za stol, otpila gutljaj kave i zagledala se u Hanu.

“Čime sam zaslužila ovakav doručak?ˮ

“Mama, htjela sam te nešto pitati... Ali nemoj se ljutiti, molim te”, krenula je Hana nesigurno, kao da hoda po žici razapetoj iznad provalije, svim silama nastojeći održati ravnotežu.

“Oh, nekako si tajanstveno krenula...ˮ

Hana je utrpala pahuljice u usta i kada je progutala, nastavila je: “Nedostaje li ti ponekad tata?”

Ispalila je tu rečenicu kao da je upravo lansirala projektil u orbitu.

“Tata? Pa viđam ga najmanje jednom tjedno, koji put i češće.ˮ

“Ne tvoj tata. Moj tata... Sven Bogadi.ˮ

“Zašto me to pitaš? Otkud ti sada to?” upitala ju je Lora vrteći pramen kose oko prsta.

“Tako. Tu i tamo uguglam njegovo ime i onda... gledam njegove fotografije. Znaš, malo je ostario. A web je prepun njegovih slika. Predivne su.ˮ

Lora se blago nasmiješila.

“Ja mislim da mu ful sličim”, nastavila je Hana.

“Sličiš mu, Hana, jako mu sličiš. Ponekad, kada gledam tebe, kao da vidim njega za ovim stolom.ˮ

“Mama, zašto mi se nikad nije javio? Zna li on uopće za mene? Jesi li se ikada poslije čula s njim? Je li se oženio? Imam li možda brata ili sestru?ˮ Hana nije prestajala nizati pitanja.

“Hana...” krenula je Lora, kao da su sada zamijenile mjesto na onoj žici.

“Što, mama? Kada ćeš mi konačno ispričati cijelu priču? Kao poklon za osamnaesti rođendan?ˮ

Lora se ustala, sjela na kauč i rukom pozvala Hanu da joj se pridruži. I onda je počela. Od početka.

Upoznali su se davnih dana. Oboje su završili likovnu akademiju. Proveli su zajedno pet nezaboravnih godina. I onda je Sven dobio ponudu da se preseli u Montreal. Ona nije htjela poći s njime, nije htjela ostaviti svoj posao već poznate ilustratorice. I, osim toga, bojala se da se neće snaći u novoj sredini. Nisu se rastali u dobrim odnosima. Štoviše! Oboje su bili povrijeđeni odlukom onog drugog. Nakon mjesec-dva, po izostanku menstruacije, test je potvrdio Lorinu trudnoću. Još uvijek je bila neopisivo bijesna na Svena jer se osjećala napuštenom. Zato mu je i zatajila vijest da očekuje dijete. S vremenom, kako je trudnoća napredovala, Lora je sve više bila zaokupljena djetetom čije je pokrete itekako osjećala u svom trbuhu. Kada je rodila svoju djevojčicu, Hana je postala središte njezinog svijeta, a uspomene na Svena sve su više blijedjele i postajale dio njezine prošlosti. Doduše, isprva joj se javljao pokojim mailom ili čestitkom, ali Lora je bila uporna u svojoj šutnji.

“Ne mogu reći da sam ponosna na to što sam napravilaˮ, zaključila je Lora svoju priču.

“Znači, on ne zna da ja postojim?ˮ

“Ne”, tiho je rekla Lora.

Haninim su licem sada tekle suze. Mama ju je zagrlila, a Hana je udahnula njezin tako poznati miris.

“Mislila sam da tvoja i moja mala obitelj može opstati baš takva kakva je. Ipak sam se prevarila, zbog tebe.ˮ

“Tata je netko koga želim upoznati”, rekla je Hana ne napuštajući mamin zagrljaj. “Ali moja obitelj si ti. Dobro, i djed i baka.ˮ

“Obitelj je mjesto gdje se pojedinac osjeća voljeno i zaštićeno. I zna da će, bez obzira na sve, njegova obitelj uvijek biti njegov oslonac i podrška. Nije važno tko čini tu obitelj. Mama i tata, samo mama, samo tata, dvije mame...ˮ

“Kao ti i ja.ˮ

“Da, baš tako, kao ti i ja”, rekla je Lora i nježno poljubila kćer.

“Hoćeš li mu reći... za mene?ˮ

“Hoću.ˮ

“Kada?ˮ

“Uskoro. Obećajem.ˮ

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Jer prijateljica je prijateljica

Znala je da će morati razriješiti svoj odnos s Anom. Otkako je krenula u gimnaziju, već se prvih dana zbližila s Anom, a tek poslije s Ivom i Mijom. Dobro, Iva je možda bila najodanija prijateljica – unatoč svemu, ona je redovito lajkala sve njezine statuse na Fejsu – ali s Anom si je nekako odmah kliknula. Ana je bila ona koja ih je uvijek nasmijavala, koja je organizirala sve njihove izlaske ili kojoj si se uvijek mogao izjadati kada si bio u bedu. Uostalom, ona je osmislila i onaj nezaboravan doček Nove godine. Ali da nije bilo tog dočeka, Hana vjerojatno ne bi progovorila ni jednu riječ s Karlom i danas ne bi bili frendovi na Facebooku. A to nipošto nije mala stvar!

Kako god, Hani je nedostajala Ana. I bilo joj je pomalo žao što je onako planula na nju. Zato je sutradan pokupila knjigu, radne bilježnice i rječnik i rekla mami da ide učiti kod Ane. Kojoj se, naravno, nije ni najavila. Dobro, ako ne bude kući ili mi zalupi vrata pred nosom, onda ću... Ma nemam pojma što ću onda. Sama je sebi išla na živce.

Ana je živjela na drugom dijelu grada. Trebalo joj je otprilike četrdeset minuta da stigne do nje. Uspela se na četvrti kat, psujući pritom idiote koji nisu ugradili lift, i pozvonila. I čekala. Dugo, predugo, mislila je vrpoljeći se. Ana joj je konačno otvorila vrata. Izgledala je nekako snuždeno. Neuobičajeno za nju. Začudila se ugledavši Hanu na vratima.

“Ok, misliš li me pustiti unutra ili ću ovdje dočekati sljedeću zimu?” upitala ju je.

“Hej, bok”, rekla je blago i odmaknula se u stranu. “Uđi.ˮ

“Došle smo zajedno učiti, samo da znaš”, pripomenula joj je Hana ulazeći u hodnik koji je vodio u prostrani dnevni boravak.

Ana je živjela u lijepom, prostranom stanu s predivnim pogledom na grad.

“O, Hana, bok!” pozdravila ju je Anina mama. “Drago mi je što te vidim. Dugo te nije bilo.ˮ

“Zajedno ćemo učiti engleski. U mojoj sobi”, naglasila je Ana.

“Nema problema, djevojke! Hana, jesi li za sok? Čaj? Nes cafe? Ana obožava te Nesice, ali samo one s čokoladom.ˮ

“Može Nes, hvala vam”, pristojno je odgovorila.

Ana ju je povela prema svojoj sobi. Hana je odložila svoju platnenu torbu s knjigama – koje joj danas ionako neće trebati – i sjela na stolicu s kotačićima. Neko se vrijeme pomicala lijevo-desno. Ana je sjela na krevet rukama obgrlivši koljena.

“Gle”, započela je Hana, “možda nisam trebala biti jučer onakva bitch.ˮ

Ana je šutjela. Oslonila je glavu na ruke kojima je i nadalje držala koljena – kao da će se raspasti bude li ih odmaknula – i zurila u Hanu.

“Anči, pliz, samo mi nemoj reći da Tesa može...ˮ

Anina je mama pokucala i ušla noseći dva Nesa i kutiju keksa. Rukom je prošla po Haninoj kosi, nasmiješila joj se i izašla.

“Ja se nje bojim!” ispalila je Ana.

“Molim?!ˮ

“Ja se bojim Tese, da, dobro si čula. Znaš i sama kakva je i što nam sve može napraviti. Daj, kako te samo gurnula na tjelesnom! Zamisli da nahuška cijeli razred protiv mene jer, jer, ma kao da njoj treba neki razlog. I što bih ja onda? Bila kao Barbara? Jadna luzerica? Najs! To si ne želim!ˮ

Hana je žlicom pokupila svu pjenu s Nesa i obrisala usta.

“Ne bi bila sama... Imala bi mene. I Ivu. I Miju.ˮ

“Ali ja nisam kao ti, Hana, nisam kao ti. Tebe ravno boli ona stvar za Tesu. Nije te briga ako ti nitko ne lajka fotku na Fejsu jer ona to nije dopustila. Btw, super ti je ona zadnja fotka. I mamin crtež. Pliz, dodaj mi Nes.ˮ

“Jesi skužila kako ništa nije napravila, mislim, neku svjetsku svinjariju? Osim onog na tjelesnom, naravno.ˮ

“Da, fakat ništa. Je to tebi čudno? Ono, mislila sam da će te javno razapeti.ˮ

“I ja. Ali, ne znam, očekujem osvetu. Ipak je to Tesa Horvat, kraljica svemira i svih galaksija.ˮ

“A onda?” zabrinuto ju je upitala Ana, stišavši se gotovo do šapta.

“Onda ću misliti o tome. A do tada... Ej, si vidjela da mi je Karlo lajkao zadnju fotku? Skoro sam se onesvijestila!ˮ

“Da, i još ono srce”, Ana je istog trena živnula, kao da se Sizifu netko smilovao i skinuo mu pretežak kamen. “Koja si ti faca! A kako to da s Marinom jučer bila u kinu?ˮ

I tako je razgovor potrajao koji sat. U međuvremenu su ispraznile kutiju keksa i popile još dvije čaše soka. Pa naporan je taj engleski!

Cmoknuvši Anu na odlasku, Hana je odlučila otpješačiti do grada. Trebala je razmisliti o svemu što se (iz)događalo proteklih dana. U svom tom kaosu misli su joj odlutale do tate. Opet je vrtjela glavom isto pitanje – zašto? Hoće li ga ikada upoznati? Kako bi izgledao taj njihov susret? O čemu bi razgovarali?

Tog je dana, gledajući more i računajući koliko je kilometara dijeli od njega, konačno odlučila – razgovarat će s mamom o njemu, koliko god ta tema bila bolna.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Izlazak u kino s Marinom i svađa s Anom zbog Tese

Mami je definitivno postalo sumnjivo to što je Hana često kući. Pa je krenula s pitanjima je li se nešto dogodilo, zašto, kako, kada... Budući da nije željela raspravljati s mamom o svojim trenutačnim problemima, a da nekako ublaži njezine sumnje, znala je povremeno sama izaći do grada. U tim svojim lutanjima obilazila je trgovine, parfumerije ili knjižare. Dovoljno da prođu dva-tri sata i da se vrati kući a da mama bude uvjerena kako je popodne provela s prijateljicama. I tako su svi bili zadovoljni, a Hana pošteđena maminog ispitivanja. Sebi je to objašnjavala kao laži u ime višeg cilja.

Vrativši se kući nakon jednog od svojih samotničkih pohoda, Marin joj je na Messanger poslao poruku:

Jesi li za kino?

A što bismo gledali?

Po tvom izboru

Ok, pogledam malo pa ti javim

Naravno da je pristala ići s Marinom u kino. Kada su bili sami, iako to nije bilo često, bilo joj je zabavno, ali okružena njegovim frendovima... Ne, hvala! Naime, Marin ju je znao pozvati da izađe s njim i dečkima, ali što bi ona s njima? Gledala Apollo 13 ili Mars 2037? Ili pak slušala njihove priče o tome kako je Elon Musk genijalan tip jer, eto, osim što je osmislio električni automobil, planira i neku glupu misiju na Mars? Ili gledala njihove slinave face dok pričaju o tome kako je ova ili ona djevojka super zgodna? Pa da joj još spomenu i Tesu? Istog bi trena doživjela slom živaca!

Nakon par minuta napisala mu je poruku:

Može ona horor-komedija o vampirima? Ne znam točno kako se zove. Znam da baš i nije po tvom ukusu, ali...

Može. Sutra u pet?

Vidimo se. Thx

- - -

Hana se nije posebno spremala za izlazak. Pa ide u kino, ne ide na dejt! I to s Marinom! Traperice, siva majica s natpisom F*CK i Starke bit će sasvim ok. Sredila je kosu, oprala zube, naravno, nanijela malo maskare i sjajila, uzela svoju omiljenu torbu i mogla je krenuti.

“Hana, kakva ti je to majica?” zaustavio ju je mamin glas. “Kada si je kupila?ˮ

“A to, pred neki dan. Šta nije fora?ˮ

“Ne, nije”, kratko je komentirala mama. “Lijepo se provedi. Vidimo se u devet.ˮ

“Dogovoreno! By, by!ˮ

Marin ju je već čekao na glavnom ulazu u trgovački centar. Kupili su karte i dvije velike porcije kokica te se uputili prema svojim mjestima.

“Drugi ćemo put gledati neki film o Tesli”, rekla je Hana žvačući kokice.

“Ha, ha, kako smiješno.ˮ

Sve u svemu, film ih baš i nije oduševio. Marinu komedija baš i nije bila komična, dok je Hani bila pomalo dosadna. Ali su se zato dobro zabavili komentirajući pojedine likove. Hani je glavna junakinja Jackie išla na živce, a Marina je pak jedan od četvorice vampira podsjećao na Karla pa se stao sprdati na njegov račun, na što ga je Hana snažno gurnula laktom.

“Ma daj, baš je zgodan!ˮ

“Tko? Ovaj visoki ili Karlo?ˮ

“Pa i jedan i drugi.ˮ

“Ajme, vidi, prošao je Karlo!” stao je oponašati djevojke koje su ludjele za njim i pritom prevrtati očima i mahati rukama. “Kako je zgodan! Ajme, ajme!ˮ

Hana nije mogla suzdržati provalu smijeha.

“Lol! Je li to netko možda ljubomoran, ha? Ha?ˮ

Marin je izveo pokret kao da povraća.

“Ma daj, odvratan si!” gurnula ga je. “Osim toga, Karlo je ionako s onom fufljačom.ˮ

“Aha”, Marin je shvatio da je bolje prekinuti ovaj razgovor na vrijeme.

Kada su pojeli sve kokice, bilo im je još dosadnije. Pa su počeli pričati o školi, tko je glup, a tko pametan, tko je faca, a tko luzer, koji je profesor zanimljiv, a tko te može dokrajčiti tupom sjekirom.

“Drugi put ti biraš film”, rekla je Hana dok su izlazili iz kina.

Autobusom su se odvezli do centra grada, odakle je svatko hvatao drugi autobus za povratak kući. Putem su susreli Anu i Miju koje su sada pak bile prijateljski raspoložene.

“Hej, otkud vi ovdje?” upitala ju je Ana.

“Bili smo u kinu”, kratko je odgovorila Hana.

“Baš ti je fora majica”, nastavila je Mia.

“I, što ste gledali?” Ana nije imala namjeru stati na jednom pitanju.

“Petak 13, povratak Freddyja Kruegera”, izmislila je Hana. “Znaš, ono, kad se loš lik iznenada vrati i počne ti zagorčavati život”, cinično je dodala, na što je Ana malo ustuknula.

“What We Do in the Shadows, ne slušaj je”, Marin je nastojao ublažiti iskričavu atmosferu.

“A tako...” rekla je Ana. “Ovaj, hoćete s nama na kavu?ˮ

“Što je, Ana? Tesa ti je dopustila da ponovo možeš razgovarati sa mnom?” krenula je Hana s napadom. “A ti, Mia? Ti, kao, s time nemaš veze?ˮ

Ana je spustila pogled. Mia je šutjela.

“Evo mi busa, moram ići. Bok!ˮ

Marin je krenuo za njom. Sjeli su u stražnjem dijelu, pored prozora.

“Nisi fora kad se ljutiš”, rekao joj je smiješeći se.

“A ne?” upitala ga je srdito. “Uostalom, što je tebi smiješno?ˮ

Baš su joj te dvije tupače morale pokvariti dan!

“Zabavnija si kada trpaš kokice u usta i pokušavaš nešto reći, a to je, ono, totalno nerazumljivo. Ili kada plaziš jezik. Ili kada... Sranje, moram sići na ovoj stanici. Vidimo se!” brzinski se ustao i izašao iz autobusa.

Hana mu je mahnula kroz prozor.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Ostaviti prošlost za sobom i biti slobodan

Danas je u školi bilo kao i inače – uglavnom nezanimljivo. Veliki je odmor provela u društvu Ane, Mije i Ive, ali sada se s njima osjećala nekako drugačije. Kao da im je neugodno u njezinoj blizini. Svako malo bi pogledavale prema Tesi. A ona je bila okružena svojim satelitima i nijednim pokretom ili izrazom lica nije odavala uznemirenost. Ukratko, bila je ista kao i inače. Iva i Mia još su i nastojale voditi kakav-takav razgovor, ali Ana je uglavnom šutjela i pogledom prelazila s jedne na drugu stranu školskog dvorišta. Bilo je i više nego očito da jedva čeka zvono koje će okončati ovu nelagodnu situaciju. Pet minuta prije početka sata Hana je uzela svoj ruksak i krenula prema učionici. Ovo više jednostavno nije mogla (a, uostalom, i nije morala) podnijeti. Anu nije ni upitala zašto joj jučer nije odgovorila na poruku. Nije imalo smisla.

Poslije nastave ugledala je Anu i Miju kako sjede u obližnjem kafiću. Nisu je pozvale da im se pridruži. Kao da bi i htjela. S Ivom je krenula prema autobusnoj stanici, jedva čekajući da se domogne kauča.

- - - 

Hana se vukla po kući ili bi se pak zatvorila u svoju sobu, slušala muziku i čitala knjige kojima bi se opskrbila u obližnjoj knjižnici da si prikrati dan, pogotovo vikend.

Mama ju je, primijetivši promjene, znala upitati o čemu se radi, no Hana bi odgovarala kako mora učiti ili da joj se pak ne da nigdje izaći.

Razmišljala je o svemu i svačemu. A ponajviše, naravno, o Tesi. Premda je očekivala osvetu najgore moguće vrste, ona je izostala. I to joj nikako nije bilo jasno. Nije moguće da se Tesa promijenila preko noći? Hana je bila sto posto uvjerena da nešto smišlja, ali nikako nije mogla dokučiti što. Kako god, mora biti na oprezu.

U tišini vlastite sobe zamišljala je kako će jednog dana krenuti na put. Sama. Dobro, ne baš sama. Ponijet će sa sobom i nekog psa. Beaglea, recimo, oni su mali, ali u srcu veliki psi snažnog karaktera. Nazvat će ga Jason. Kamo bi mogla otputovati? Odgovor je uvijek bio isti – prijeći će put od istočne do zapadne američke obale Cestom 66. Bit će to njezin put u slobodu. Zaboravit će pritom sve svoje probleme, učinjene pogreške, društvena pravila, ma zaboravit će cijelu svoju prošlost. Vozit će se divljim krajolicima Illinoisa, Missourija, Oklahome, Kansasa, Teksasa, New Mexica i Arizone pa sve do Kalifornije. Za svoje je putovanje odabrala i auto – američki Cadillac, ali ne ove nove modele, nego onaj dugački iz 60-ih, crvene boje, s pomičnim krovom. Jason će sjediti pored nje. Putovat će u neko toplo doba godine, recimo u proljeće ili rano ljeto, tako da mogu otvoriti krov i uživati u laganom povjetarcu. Pritom će zastati u neki od restorana koji su uspjeli sačuvati nekadašnji retro izgled – velike crno-bijele pločice koje prekrivaju pod, visoke stolice poredane duž šanka i fotelje od umjetne kože, plave ili crvene, smještene sa svake strane stolova ispod prozora. Sa zida će joj se smiješiti Jack Kerouac, Allen Ginsberg, James Dean, Ernest Hemingway i Marilyn Monroe. Sjest će za šank i naručiti američku pitu od prhkog tijesta s jabukama. Konobarica će joj uliti filter-kavu iz velikog staklenog vrča. Ona će, naravno, biti odjevena poput Audrey Hepburn koju sada gleda u svojoj sobi kako u ruci drži dugačku tanku cigaretu – bijela bluza, hlače do gležnja na crveno-narančaste pruge i bijele balerinke. Zatim će krenuti dalje. Potom će se zaustaviti na benzinskoj kako bi natočila gorivo. U sumrak će se parkirati ispred nekog motela, jednokatnice s neonskim natpisom, i uzeti sobu s velikim prozorima bez zavjesa. Naručit će dva hamburgera i pomfrit (pa ne može baš uvijek razmišljati o zdravoj hrani), jedan za sebe, drugi za Jasona. Umorna od puta, uvući se u krevet. Jason će spavati sklupčan na podu. Sobu će povremeno osvijetliti automobili u prolazu. I tako će ona i Jason putovati danima, sve dok ne stignu u toplu Kaliforniju. Savršeno! Obećala je samoj sebi da ova priča neće ostati zaboravljena u njezinoj mašti.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)