Nastavak zajedničkog druženja

Dragi svi!

Ovom bih se prilikom zahvalila svima vama koji ste vjerno pratili Hanin blog te svima koji niste smatrali da je 80,00 kn za knjigu Stavit ću te na Facebook! uludo potrošen novac ;)

Unatoč tiskanom izdanju koje je rasprodano u svega šest mjeseci, veseli me kada vidim da se blog i nadalje čita. I približava se brojci od 19.000 (ponosna!). Što može značiti samo jedno - moj prvi roman uistinu nije bio loš :)

U međuvremenu sam napisala još jedan roman. Doduše, još nisam osmislila naslov pa je radni za sada Jedno (ne)obično ljeto. Glavna junakinja Tina, jedna sasvim (ne)obična 16-godišnjakinja, provodi "prislilan godišnji odmor" kod djeda i bake u Istri, u okolici Grožnjana, dok se u pozadini odvija mučna rastava roditelja. Ne znajući što bi sama sa sobom u toj "selendri" - jer ona je ipak gradska djevojka - tumarajući kućom jednog vrućeg ljetnog popodneva slučajno otkrije djedov "mali planetarij" u potkrovlju i tako započinje njezina velika avantura zanesenosti svemirom. Naravno, kakva bi to priča bila da se u njoj ne pojavljuje Luka, dečko iz Zagreba, malo stariji od nje, a s kojim Tina razvija isto tako neobičan odnos. Uostalom, vidjet ćete i sami, kod Tine ništa nije obično i dosadno.

Kako sam u međuvremenu primila podosta pozitivnih informacija o romanu Stavit ću te na Facebook!, a glavna je bila kad ćeš napisati nastavak, počela sam (sasvim ozbiljno!) razmišljati i o tome.
Hana je sada već u četvrtom razredu srednje škole, Tesa se u međuvremenu odselila s roditeljima, no u razred stiže nova queen bee - Gala. A na pomolu je maturalna zabava koja će iznova uzburkati duhove...
Kako vam se čini? Primam sve prijedloge i savjete :) na e-mail: ksolomun1@gmail.com

Eto, toliko od mene. Za sada.
Budite mi dobro!

Vaša Katarina S.

(fotografija: pexels.com)

U očekivanju tiskanog izdanja

Upravo kada je pomislila da je s početkom srednje škole započelo jedno novo i valjda bolje razdoblje, Hani se dogodila Tesa Horvat. Ne najbolja prijateljica Tesa, ne neka fino odgojena djevojka, nego bahata, lijepa i bezobrazna razmaženka koja oko sebe, baš poput prave razredne zvijezde, okuplja djevojke koje gode njezinoj taštini. U školskim igrama prijestolja dogodilo se, međutim, nekoliko stvari koje su joj dokazale da ona i Tesa nikada neće biti na istoj strani. Hana, iako ni po čemu posebna (barem je tako mislila), Tesino ponižavanja i maltretiranje drugih djevojaka smatra okrutnom nepravdom jedne arogantne bullerice. I upravo kada je razotkrila svu zlobu Tese Horvat objavivši post o bullyingu na Facebooku, a njezin prezgodni dečko Karlo, za kojim uzdišu sve djevojke u školi, počeo joj se opasno približavati, događa se obrat na koji Hana nije bila spremna: Tesin rođendan, pijani tulum, sramotni video, ucjenjivanje i prijetnja objavom filmića na Facebooku. Hana se odjednom našla pred zidom u ratu koji vrlo lako može i izgubiti...

Bullying nije nešto što se događa drugima!

Dvije djevojke koje koriste društvene mreže kao sredstvo ratovanja u kojem je sve moguće.

Priča o adolescenticama i njihovim mamama.

18000 čitanja na blogu Hanini dnevnici.

Razgovor koji usrećuje

Hana leži na kauču u dnevnom boravku i po stoti put čita Lovca u žitu. Mama je za svojim laptopom i nešto crta. Schrödinger spava na njezinom radnom stolu. Tišinu prekida zvonjava telefona. Hana nema namjeru javiti se. Lora uzima mačka u naručje i podigne slušalicu. Do Hane dopire zvuk koji bi je trebao podsjećati na razgovor. Ali nju ionako nije briga tko sada zove.

“Za tebe je”, kaže joj mama.

“Molim...” lijeno se javila.

“Hana”, začula je s druge strane nepoznati muški glas “Sven je. Ili tata”, krenuo je nesigurno.

Osjećala je kao da joj je netko udarcem u pleksus istisnuo zrak iz cijelog tijela. Lora se sa Schrödingerom povukla u svoju sobu.

“Tata... pa otkud ti?” bilo je prvo što joj je palo na pamet. Toliko različito od svega onoga što je stoput izvrtjela u glavi.

“Lora, mislim, tvoja mama, ona mi je ispričala sve o... tebi”, zamuckivao je. “Nazvala me jedan dan, ima već par mjeseci, onako iz vedra neba, i priopćila mi da imam kćer. Ah, tako tipično za Loru!” prvi se put opušteno nasmijao.

“Zoveš iz Montreala? Koliko je sati kod tebe?ˮ

“Četiri popodne.ˮ

“I, što sada radiš?ˮ

“Gledam baseball. Nije baš da razumijem tu igru ni poslije toliko godina, ali zabavno je.ˮ

“Živiš sam?ˮ

“Da, živim sam.ˮ

Hana nije znala kako bi nastavila razgovor.

“Kad me Lora nazvala, osjećao sam se kao da sam skočio u prazan bazen”, priznao je Sven i ispričao joj kako mu je Lora najprije poslala mnogo njezinih fotografija, otkako je bila beba do ovih današnjih, kada je slavila svoj petnaesti rođendan. I kako je u par sati telefonskog razgovora nastojala ugurati cijeli jedan život.

“Jesi li ljut na mamu jer ti nije rekla za mene?ˮ

“Ne znam jesam li ljut, ali sam zbunjen, to definitivno. Da budem iskren, da, povrijedila me Lorina odluka, ali to je već neka druga priča.ˮ

“Mama kaže da ti sličim, i to baš, ono, jako.ˮ

“I meni se čini kad gledam fotografije.ˮ

“A što misliš, je li se mama promijenila?ˮ

“Pa, malo je, malo je starija. Ali vjerujem da je podjednako odlučna i tvrdoglava... baš kao i nekad.ˮ

“Uh, da samo znaš...” sada se i Hana nasmiješila. “Ali otkako imamo Schrödingera, to ti je naš mačak, puno je bolja. Mama je rekla da si i ti ostario, ali meni se činiš nekako... kul.ˮ

“Pa, hvala”, Svenu je bilo malo neugodno. “Hana, htio sam ti reći, petnaest godina je mnogo i bilo bi glupo sada reći kako ćemo sve nadoknaditi jer nećemo. I ti i ja to jako dobro znamo. Ali želim da nastavimo od sada pa... nadalje.ˮ

“Hoćeš li doći... vidjeti me?ˮ

“To ne bih propustio ni za što na svijetu. Već sam rezervirao kartu.ˮ

“Stvarno?!” Hanino je lice obasjao smiješak.

“Najstvarnije!ˮ

“Jedva čekam! Nego... kako da te zovem? Da se mene pita, ja bih radije Sven.ˮ

“Dogovoreno! Vidimo se uskoro. I, Hana, uistinu se radujem našem susretu.ˮ

“I ja!ˮ

“Pozdravi Loru, mamu, i reci joj... Ma nemoj joj ništa reći. Vjerojatno bi počele sijevati munje.ˮ

Hana nije mogla umiriti ni ruke ni noge nakon ovog razgovora. Dlanovi su je svrbjeli do ludila. Morala je izaći. Pa neka je vani i 50 stupnjeva.

Zazvala je mamu, rekla joj da ide po sladoled i istrčala u ljetni dan.

- KRAJ -

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Sretan rođendan!

Odjevena u laganu ljetnu haljinu koja je sezala do poda, gotovo skrivajući sandale i pažljivo nalakirane nokte, Hana je koračala gore-dolje. Kosu je skupila u visoki rep s obzirom da je već podosta narasla, a od undercuta je odustala, barem na neko vrijeme. Čekala je svoje prijatelje: Anu, Ivu, Miju, Barbaru i Marina. One koji će, unatoč većim ili manjim iskušenjima kroz koja su prošli, uvijek biti uz tebe. Dobro, i Luku jer Ana se od njega nije odvajala ni minute. Koja dosada!

Pizzeria je bila savršena. Terasa je bila skrivena u hladu Staroga grada, s visokim drvenim klupama i oslikanim zidovima koji su dočaravali podvodni svijet.

Naručili su dvije jumbo pizze te Colu, Sprite i sokove.

Hana je dobila mnoštvo poklona: od plišanih medvjedića do majice s natpisom Girl's power.

Pao je i neizbježan zajednički selfie koji su odmah stavili na Facebook – Mi slavimo, a vas ko jebe! Potom su navalili na pizze. Marin je sebi uzeo quattro stagioni, no kada je Hana zafrknula nosom na margaritu, velikodušno joj je prepustio svoje dvije kriške. Isplazila mu je jezik u znak zahvalnosti. Nakon dogovora kako će i gdje zajedno provesti ljeto koje je pred njima, zaključili su da je vrijeme za sladoled. Ili palačinke. Ili smoothie. Okinuli su još jedan selfie, za svaki slučaj – Idemo se zapit. Crknite od ljubomore!

- - -

Kada se vratila kući, mama joj je na stolu ostavila poruku: Vani sam s Bibom i Majom. Išle smo na jazz koncert. Do deset sam doma. Pretpostavljam da nećeš večerati. U frižideru imaš kocke od sira. Pusa, mama.

Začuvši da je netko otvorio vrata, Schrödinger je odmah poskočio i stao joj se vrtjeti oko nogu. Hana ga je podigla u naručje i poljubila. Sjela je na kauč i počela vrtjeti programe u potrazi za nečim zanimljivim. Naletjela je na film Osmijeh Mona Lise. I premda ga je već nekoliko puta odgledala, to je bilo najbolje što se nudilo.

Nakon pola sata oglasila se poruka na Messangeru.

Hana, sretan ti rođendan! S malo kašnjenja, ali nema veze, glasila je Tesina poruka.

Tesa joj je upravo čestitala rođendan?! Pa tko je ovdje lud? I što da sada napravi? Spustila je Schrödingera na pod, otvorila frižider i pojela jednu kocku od sira. Fine su, zaključila je. A potom još jednu. Ipak će odgovoriti na Tesinu poruku. Jer, trebala je imati hrabrosti za takvo što, nakon svega.

Hvala!

Schrödinger je bio jako dosadan. Stalno je skakutao za lopticom koju mu je Hana uporno bacala. Moja slatka nepametna maca!

Ali, Hanice, nemoj misliti da smo sada frendice. Iduće godine nastavljamo tamo gdje smo stale.

Svakako, Tesa, nisam ni sumnjala da će biti drugačije. Ali što ćeš sada kada nas je Karlo nogirao?

Pa... naći će se već netko. Onaj Tomislav iz trećeg B je totalna faca!

Hana se samo nasmijala. Kao da se taj Tomislav može mjeriti s Marinom. Kratko joj je napisala:

Uživaj u ljetu, Tesa!

I ti. I pozdravi svoje djevojčice. Ja idem na Vis sa starcima. By, by!

Pozz

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Mačke su zakon!

Kada je cijelo društvo bilo na okupu, Hana je konačno mogla proslaviti rođendan. Nije planirala ništa posebno, tek zajedničku pizzu u gradu. I možda poslije sladoled. Nakon pomne računice zaključila je da će joj mjesečni džeparac – hvala djedu i baki – biti dovoljan i za večeru i za novu haljinu, naravno. Pa red je da se pojavi pristojno obučena, zar ne?

Kako je škola završila, Hana nije ustajala prije 11 sati.

Još je sjedila, napola bunovna, u dnevnom boravku u svojoj kratkoj ljetnoj spavaćici kada se začulo zvono na vratima.

Marin. Koji je u rukama držao – mačku!

“Bok! Sretan ti rođendan još jednom. Ovo ti je... poklon”, predao joj je malenog tigrastog mačića plavih očiju. “Mislim, kad si već rekla da su mačke zakon.ˮ

Hana je imala osjećaj da je zapljuskuje val neopisive sreće, iznova i iznova.

“Hej, maleni”, poljubila je mačka. “Ma kako si sladak!ˮ

“Schrödinger.ˮ

Tek je tada uočila ogrlicu oko njegova vrata s natpisom Schrödinger.

“Nazvao sam ga tako po onom fizičaru koji je...ˮ

“Hvala ti!” prekinula ga je Hana kratkim poljupcem.

Marinove su usne bile drugačije od Karlovih. Kao da su bolje pristajale uz Hanine. Malo ju je ogrebla njegova dvodnevna brada, ali kao da je to važno.

“Ok, nema veze, ovaj, nadam se samo da ćeš se bolje brinuti o njemu od Edwarda Schrödingera koji je...ˮ

“... izvodio radioaktivne pokuse sa svojom mačkom koju je zatvorio u kutiju”, nastavila je Hana. “Znam, proguglala sam.ˮ

Začuvši razgovor, i Lora se pojavila u dnevnom boravku.

“Bok, Marine”, krenula je dok nije opazila mačka. “Što ova mačka tu radi? Hana?ˮ

“Nije mačka nego mačak i zove se Schrödinger”, Hana je i nadalje ljubila svog novog ljubimca. “Da samo znaš kako je mekan, kao pahuljica.ˮ

“Mačak, mačka, sve je to isto. Nemoj mi reći da...ˮ

“Da, ostaje s nama. Marin mi ga je poklonio za rođendan. Ma vidi ga kako je zgodan. Pozdravi svoju novu mamicu”, i u trenu je Lori uvalila mačka.

Tek je tada osvijestila da je u spavaćici. Zar baš uvijek mora biti u spavaćici ili pidžami kada je Marin posjeti? Kao nekakva bed lady.

“Sjedni, Marine, donijet ću ti sok”, ponudila mu je Lora. Mačak se već namjestio u njezinom naručju.

“Onda, vidimo se danas u šest?ˮ podsjetila ga je Hana.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Ljeto...

4. srpnja Hana je napunila petnaest godina.

Dan je bio neopisivo vruć već od jutra. Čak ni prozor u Haninoj sobi koji je bio otvoren cijelu noć (Hana živi ne trećem katu tako da se nije bojala spavati pored otvorenog prozora) nije donio toliko željeno osvježenje. Ustala se, kao i svakog jutra, i pokucala na vrata mamine spavaće sobe. Nije bilo odgovora. Možda je već izašla, bilo je prvo što je Hana pomislila. No, kada je, još snena, ušla u kuhinju, imala je što vidjeti – na stolu ju je čekala rođendanska torta, njezina omiljena, s jagodama i šlagom. A pored nje i poklon. Lora je sjedila pored prozora i ispijala svoju prvu jutarnju kavu.

“Sretan ti rođendan, draga moja djevojčiceˮ, mama ju je poljubila u kosu.

“Ajme, torta! Kada si je samo napravila? I poklon!ˮ

“Hajde, otvori ga.ˮ

Hana je pažljivo odmotala papir i sve one ukrasne trakice. Mama joj je kupila ogrlicu koju je već neko vrijeme tiho priželjkivala

“Kako si samo znala? Predivna je!” Hana je bila oduševljena.

“Pa i nije bilo teško pogoditi kada bi svaki put priljubila nos uz izlog.ˮ

“Hvala ti!” Hana ju je poljubila u obraz.

“Onda, što kažeš, da se počastimo tortom?” predložila je Lora.

“Sada? Ujutro? Zar nećemo prije...ˮ

“Nije ti svaki dan rođendan. A, uostalom, ponekad treba i prekršiti pravila”, mama joj je zavjerenički namignula.

Popodne su odlučile provesti na moru. Ionako je s prijateljima rođendan namjeravala proslaviti za par dana, kada se vrate Mia i Barbara.

Odvezle su se do otoka Krka, na Voz, nekadašnje trajektno pristanište duž kojeg se proteže niz manjih plaža. Odabrale su, kao i uvijek, onu najudaljeniju, jer Lora ni danas nije odstupala od mišljenja kako je kupanje ujedno i meditacija. Nakon što su se penjale i spuštale zemljanim stazama, stigle su na svoj komadić raja. Raširile su ručnike i otvorile suncobran. Hana je u trenu skinula sa sebe haljinu i japanke i otrčala u more.

“Hana, divljakušo, pa trebala si se prije namazati”, vikala je za njom Lora, nanoseći na kožu debeli sloj kreme za sunčanje. Sa zaštitnim faktorom 50+.

Hana se nije obazirala, već se prepustila ugodnoj toplini. Intenzivna plavo-zelena boja i plitko pješčano dno podsjećali su je na kakvo tropsko more. Zaronila je, jednom, dvaput, triput, i osjetila neku neopisivu lakoću. Sve se odjednom činilo tako nestvarno, tako jednostavno, tako lijepo. Potom je doplivala do obale i stala prskati mamu. Glasno je viknula kada se Lorinih sedamdeset pet kilograma sručilo na nju. Gotovo je cijeli dan provela u moru unatoč Lorinim povicima da će prehladiti mjehur. Ili jajnike. Pridružila bi joj se ispod suncobrana tek da pojede sendvič sa sirom i pohanim tikvicama ili da popije malo ledenog čaja, zelenog, naravno, koji je Lora sama skuhala. Jer, ona ne kupuje te gadarije. I, naravno, da provjeri tko joj je sve čestitao rođendan preko Fejsa.

Kada su se opet stale uspinjati i spuštati na putu kući, na jednoj od plaža ugledala je Tesu s roditeljima. Zar se i ona ovdje kupa? A ja sam mislila da će ljeto provesti na Baliju, he, he.

Kratko su se pozdravile. Hana nije dopustila da joj išta na svijetu pokvari ovaj savršen dan.

Ipak, Tesa joj je danas djelovala nekako drugačije, onako mokre kose i bez šminke. Sjedila je između roditelja. Nešto je govorila tati. Na trenutak ju je podsjetila na Barbaru, onu staru Barbaru. Opreza nikad dosta, podsjetila je Hana samu sebe i nastavila dalje.

“Tko je ta djevojka?ˮ upitala ju je kasnije mama.

“Tesa”, mirno je odgovorila.

“Tesa? Zamišljala sam je potpuno drugačije. Izgleda kao djevojčica.ˮ

“Ha, ha, kako da ne. Trebaš je vidjeti u punom sjaju”, nasmijala se Hana.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Zadnji dan škole na plaži

Snimke i nadalje nije bilo na Facebooku. Hana ni sama više nije znala može li se opustiti, ali potpuno opustiti. Još uvijek ju je mučilo pitanje zašto je Tesa nije objavila. Da bi saznala odgovor, morala bi je pitati, a to definitivno nema namjeru.

Ove je godine ljeto došlo naglo, jednako kao što u ranu jesen počinje nadirati olujno nevrijeme nošeno jugom.

I tako, korak po korak, osvanuo je i taj dan – kraj školske godine. Razred je odlučio da će ga proslaviti na nekoj od gradskih plaža. I opet su krenuli dogovori tko će i koliko cuge nabaviti, no Hana ovoga puta u tome nije željela sudjelovati. Samo je zamolila Luku da kupi par Cidera po svom ukusu. Pogledao ju je kao da se ovoga trena spustila među Zemljane.

Naoružani bocama i štekama cigara, krenuli su na plažu. Mjesta baš i nije bilo s obzirom da je tako sjajna ideja pala na pamet i drugim razredima.

Hana je rasprostrla svoj ručnik, raširila ruke i legla. Kakva godina, pomislila je. Duboko je udahnula i zagledala se u nebo koje je pomalo počelo poprimati one crvenkaste nijanse.

“Daj, što si tu legla?” prenuo ju je Anin glas. U rukama je držala cigaretu. “Idemo tamo, bliže Luki i ostalim dečkima. Hoćeš dim?ˮ

“Ok. Ne, neću”, Hana je skupljala svoje stvari spremna na evakuaciju. Pogledom je potražila Marina. Naravno, bio je u Lukinom društvu. Cerekali su se i otvarali limenke nečeg zasigurno alkoholnog. Zar ih je već uhvatilo?

Ondje su već bile Iva, Mia i Barbara. Hana je otvorila Cider od jabuke, otpila gutljaj i pružila bocu Barbari.

“Na kraju svega, zaslužile smo osvježenje”, nasmiješila joj se.

“Da ne povjeruješ”, Barbara je u jednoj rečenici sažela cijelu godinu. “A ljeto je tek počelo. Sunce, more, kupanje... jedva čekam.ˮ

Iz pravca mora do njih je doprlo kreveljenje. Hanu je podsjetilo na buku koja se širi iz kokošinjca. Tesa, Liza i Roberta prenemagale su se u plićaku, odjevene u kupaće kostime. I, to se podrazumijeva, plijenile pažnju muškog roda svojim skladnim tijelima.

“Znaš što, mislim da ću se izbljuvati”, dobacila je Mia.

“A ne, ne, ja to ne želim ponoviti”, zaključila je Hana.

“Gdje nam je Ana?” upitala je Iva.

Djevojke su se istovremeno okrenule, no Luke više nije bilo. Marin je ležao na kamenju držeći u desnoj ruci cigaretu. Dobro to njemu ide. Tko bi rekao?

“I, tko je od slavnih fizičara bio opaki pušač?” upitala ga je Hana legnuvši pored njega.

“Hugh Everett III., američki fizičar koji je predložio višesvjetnu interpretaciju kvantne mehanike”, rekao je Marin otpuhujući dim. “Na kraju je umro od srca jer je previše pušio i cugao.ˮ

“Koji si ti lik!ˮ

“Hoćeš?” pružio joj je smotanu cigaretu.

“Ajde, daj, ali samo jedan dim.ˮ

Ipak bi bilo glupo da cijela večer ostane na Cideru. Povukla je i proslijedila mu natrag cigaretu.

“I, što misliš raditi ovog ljeta?” upitala ga je Hana.

“Pošteno se naspavati. Pročitati neke knjige. Ići na more. A ti?ˮ

“Više-manje isto. Ne ideš nigdje?ˮ

“Možda na par dana sa starcima, ali ništa više od toga.ˮ

“Ni ja. Ali imam feeling da će ovo ljeto biti... nekako drugačije. Osim toga, uskoro mi je rođendan pa moram osmisliti kako ću ga proslaviti.ˮ

“Račica.ˮ

“Da. A ti?ˮ

“Lav.ˮ

“Kao...” Hana ga je značajno pogledala.

“Erwin Schrödinger”, Marin se nasmijao. “Tip je ostao poznat po svojoj mački.ˮ

“Kul! Meni su mačke zakon!ˮ

Marin je položio svoju ruku na njezinu, a Hana je ispreplela svoje prste o njegove. Neko su vrijeme tako ležali osluškujući međusobno disanje.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Brišem snimku!

Tesa je ležala na krevetu. Iznova i iznova vrtjela je sliku današnjeg okršaja s Hanom. Bio je to prvi put da joj se netko usudio suprotstaviti. I poniziti je, premda su bile same u wc-u. Kad se samo sjeti kako je odšutjela na njezine prijetnje. Kako ju je snažno odgurnula. A najviše od svega ju je razbjesnilo kada joj je spomenula Karla. I još je upitala što je vidio u njoj. Ona je lijepa, toga je i sama bila svjesna, najbolje odjevena u razredu, ima najbolji mobitel, njezine fotke uvijek imaju najviše lajkova. To je vidio u njoj! I ona se može pitati što je Karlo vidio u glupoj Hani. Ništa, eto, to je vidio. A to znači samo jedno – da je i Karlo potpuni idiot.

Okrenula se na bok i sklupčala. Osjećala je da joj nije baš najbolje. Karlo je bio prvi dečko do kojeg joj je stalo. I to ne samo zato jer je bio najzgodniji u školi. Dobro, super je osjećaj kada prođeš školskim hodnicima u njegovom društvu i u tom trenutku za njega postojiš samo ti. Gotovo da i sada može čuti uzdahe ostalih djevojaka. Ili kada te poljubi pred svima na kraju velikog odmora. Ili kada te čeka ispred škole sat vremena jer si zaglavila na sedmom satu. Stvarno se zaljubila u njega. A što je najgore od svega, bila je uvjerena da se i on zaljubio u nju. Ne da se zaljubio, da je voli. Kao što njezin tata voli mamu. A voli je, još uvijek, to je itekako jasno. Mama je posve drugačija kada je on kući. Nije onako potištena kao inače. Ne grize nokte i ne ide ni na kakve manikure. Ne uzima tablete za spavanje. Tesu to pomalo i nervira. Zašto ne može biti takva i kad nema tate? Zašto, dovraga, nije kao druge mame? Kao Hanina mama? Ponekad pomisli kako je ona u tom maminom svijetu suvišna. Uistinu je osjećala da je, eto, Karlu stalo do nje, da je voli baš onako kako bi ona željela – ludo, snažno, zaneseno, zauvijek. A onda, paf! Zalijepio se za Hanu. No, hvala nebesima, i nju je ubrzo nogirao. Ali kao da je Hanu briga za to. Pa ona se zakačila za Marina. A i on za nju. Baš su si savršeni par. Dvoje imbecila!

Još je jednom pogledala snimku na mobitelu. Bila je sigurna da Hana ne može spavati, da se prevrće po krevetu, da je izvan sebe od straha. Tako joj i treba, uostalom. Mora shvatiti gdje joj je mjesto. Na vrhu zasigurno nije. U razmišljanjima ju je prekinuo zvuk primljene poruke na Messangeru. Hana! Nemoguće!

Znaš šta, objavi tu prokletu snimku! Uopće me nije briga! Ionako sam sve ispričala mami. Sretno!

Eto, Hanu uistinu nije briga ni za što! Ona to stvarno ne može razumjeti. I zar baš u svemu mora imati podršku svoje mame zvane Osmijeh Julie Roberts? Pa nju bi itekako bilo briga da netko pusti nešto takvo o njoj. Zar ta glupača uopće ne drži do svog imidža? I što sad? Hoće li objaviti snimku ili ne?

Ako je objavi, svjesna je da će osramotiti Hanu, i to pošteno. No, s druge strane, snimka bi mogla skupiti na stotine lajkova i komentara. Mahom negativnih, doduše, ali bila je sigurna da bi za neke mogla ispasti faca. Jer, ono, tu curu nije briga ni za kakva pravila. Ona je ta koja ih svjesno krši i pritom svima pokazuje srednji prst.

Isto je tako svjesna da s Hanom neće lako izaći na kraj. Kao s Robertom ili Lizom, primjerice. One su ionako samo dvije najobičnije tupače. A do sada je ipak naučila da nema smisla otpočeti bitku koju nećeš moći dobiti.

I, na kraju, bi li ona sama voljela da netko objavi nešto takvo o njoj. Ne bi!

Pritisnula je delete.

- - -

Tesa ujutro nije ustala iz kreveta. Nije spremna pojaviti se u školi, barem dok se ne stiša ova situacija između nje i Hane. A i dobro će joj doći malo predaha od svega. Kada je mama pokucala na njezina vrata, rekla joj je da ima neopisive grčeve jer je, eto, jučer dobila menstruaciju (što je, naravno, izmislila u trenu). Potom se promeškoljila i ponovo zaspala.

Kada je, onako blijeda i raščupana, ušla u kuhinju, Lidija se zabrinula. Dugo je nije vidjela u tako lošem stanju. Nije ju ništa upitala, samo joj je pripremila bijelu kavu i sjela pored nje.

“Mila, ne izgledaš baš najbolje, znaš.ˮ

“Znam.ˮ

“Jako te boli, zar ne? Uzmi nešto protiv bolova pa ću ti srediti kosu. Može?ˮ

“Može”, kratko je odvratila. “Ima li štogod za doručak?ˮ

“Hoćeš krafnu?ˮ

“Super!ˮ

Njezina kći jede krafnu za doručak! I pritom ne broji kalorije. I ne prigovara. Mora da joj je zasigurno jako loše.

Kada je oprala kosu, sjela je u kupaonicu, a mama ju je osušila pomoću fena i četke, pažljivo odvajajući pramen po pramen. Svaki put kada bi prošla kroz kosu, Tesa bi se prisjetila kako joj je radila pletenice ili onaj smiješan repić na vrhu glave koji je neodoljivo podsjećao na palmu. Sada se osjećala malo bolje.

Željela je razgovarati s mamom, nakon dugo (predugo) vremena. Ono pred neki dan mogla bi nazvati razgovorom u pokušaju. I to je nešto, barem za početak. Željela bi joj reći kako bi voljela, kada se tata uskoro vrati, da zajedno odu negdje na more, kao nekada. Unatoč svemu, ipak je vjerovala da je mama, barem malo, ona stara mama koja ju je nekoć vodila u kino gledati crtane filmove, na kolače, u park na ljuljačke, na predstave u lutkarsko kazalište. Ili kojoj bi pomagala u kuhanju brojeći žlice šećera, važući brašno, miješajući da se nešto ne zagori. Tata je ionako rijetko kada bio kući. Ona i mama bile su upućene jedna na drugu, željele one to ili ne. Dobro, nije da Tesi još uvijek treba ona dječja mama, ali ne treba joj ni ona koja se sve više i više povlačila u sebe, koja je dane provodila u vrtu, kao da je trajno zarobljena u nekom paralelnom svijetu u koji Tesa nema pristupa. Ta joj tišina, koja preplavljuje kuću, ponekad para uši. Ne može je podnijeti. I baš joj je zato, u inat, s neopisivim užitkom, morala predbaciti doček Nove godine. Ili je ismijati kada joj je rekla da razmišlja o tečaju kreativnog pisanja. Ili joj uporno zalijevati ruže Coca-Colom. Ili joj baciti tablete za spavanje u wc školjku. I da, zato je prisilila Barbaru da pojede onaj sendvič. A ona ju je poslušala. Bespogovorno. Trebala je uzeti taj sendvič i baciti ga Tesi u facu, eto što je trebala.

A ona, ona je u toj tišini ostala prepuštena sama sebi. I nosila se s time kako je najbolje mogla.

No, sada je tu gdje je. Među najpopularnijim djevojkama u školi, što nije nimalo loše. Štoviše! Primijetila je da je onaj Tomislav iz trećeg B opasno pogledava po hodnicima.

Kako god, možda bi mami ovih dana mogla predložiti zajednički ljetni odmor. Tata ionako stiže za sedam dana. A još uvijek će joj ostati dovoljno vremena da ljeto provede s frendicama. I na Fejsu objavi spektakularne fotke!

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Tesa te ucjenjuje???

U ovim okolnostima Hana nije imala kad razmišljati koje bi vrijeme bilo najpogodnije za razgovor s mamom. To mora biti večeras, odmah kada dođe kući.

U deset minuta koliko joj je trebalo od autobusne stanice do stana, smišljala je kako bi bilo najbolje početi. Hej, mamice, kako si, ovaj, moram ti nešto reći. Ne, fuj! Znaš, mama, jako mi je žao, ali... ili Nešto se dogodilo, ali ja nisam kriva... Možeš misliti!

Umjesto svega toga bilo je već s vrata:

“Mama, moramo razgovarati!ˮ

“Hana, što se dogodilo?” upitala je prestrašena Lora.

“Slušaj me, samo me slušaj, i nemoj me prekidati. U redu?ˮ

Hana je sjela na kauč, prikupila preostalu snagu na kraju dana i počela, sasvim iskreno – kod Tese na rođendanu bilo je puno alkohola, svi su pili pa je pila i ona, premda na početku nevoljko, ali poslije sve više i više, toliko da u konačnici nije znala kako se zove. Postalo joj je loše, jako loše. Oteturala je do wc-a i počela povraćati. Ondje je i zaspala. Ničega nije bila svjesna do idućeg jutra. Zašto je to učinila? Ne zna ni sama. Bila je jako zbunjena: zbog tate, zbog Marina, a samo usput je spomenula i Karla, i to kao bivšeg Tesinog dečka. On ionako u cijeloj ovoj priči nije bio odviše bitan. Da, ispričala je mami i kako joj se Marin sviđa te da ga je vidjela kako se ljubi s Anom, ali sve je to bio jedan veliki nesporazum jer Ani se zapravo sviđa Luka (Lori ništa nije bilo jasno). U svom tom kaosu nije mogla znati da je Tesa potajice snima mobitelom. I sada je ucjenjuje brojnim zadaćama i seminarima ukoliko ne želi da snimku objavi na Facebooku.

Lora je cijelo vrijeme šutjela i pažljivo slušala kćer. A onda je uslijedila erupcija. Gora od Etne.

“Tesa te ucjenjuje?! A, ne, ne! Idem ovo riješiti iz ovih stopaˮ, i dohvatila je ključeve automobila s police. “S tobom ću razriješiti stvari kad se vratim kući!ˮ

“Mama, ne! Molim te, nemoj!” Hana ju je hvatala čas za jednu, čas za drugu ruku i povlačila je za majicu. “Mama, ako odeš, ispast će još gore! Stani! Slušaj me!ˮ

Do Lore je dopro eho Hanina glasa.

“I što bih trebala?! Sjediti ovdje i čekati da ta mala napravi što je zamislila?ˮ

“Mama, ali... za sve ovo nije kriva samo Tesa. Ja sam ta koja se napila i napravila scenu. Daj, mama, smiri se, molim te”, preklinjala ju je Hana suznih očiju.

Lora se ustala i krenula na balkon zapaliti cigaretu. Hana je u mraku vidjela samo žar koji je poskakivao gore-dolje, kako je Lora uvlačila i ispuhivala dim u toplu noć.

Vrativši se u dnevni boravak, sjela je pored Hane.

“Jednim dijelom čak i mogu razumjeti zašto si to napravila. Znam koliko te potresla ova priča sa Svenom. Znam i da si mlada i da želiš ispitati koliko granice mogu biti rastezljive. Ali, zaboga, Hana, ipak ne mogu shvatiti gdje ti je bila pamet? Najprije ona Nova godina, a sada ovo. Počinjem se pitati gdje sam pogriješila. Mislim da sam bila podosta razumna mama koja ti nije nametala neka silna ograničenja. A ti si već velika i meni je glupo kažnjavati te zabranom izlaska ili zapljenom mobitela. Vjerovala sam da smo to nadrasle. Da imamo povjerenja jedna u drugu.ˮ

“Mama, žao mi je, uistinu mi je žao. Ja želim da mi vjeruješ. Molim te, mama”, Hana se sklupčala pored Lore poput mačića. “Hoćeš me i nadalje voljeti?” upitala ju je.

“Hoću li te i nadalje voljeti?! Hana, o čemu to pričaš?! Prije bih... ma ne znam što bih prije učinila nego prestala te voljeti”, Lora ju je milovala po kosi. “Kako ti je to samo palo na pamet? Ja da tebe prestanem voljeti?!ˮ

“Ne znam, ne znam...” ponavljala je Hana.

“Sjećaš se našeg razgovora poslije Nove godine, kada sam ti rekla što je obitelj? E pa, ovo je obitelj, ti i ja. Zajedno možemo... možemo sve. Ti si za mene savršena upravo ovakva kakva jesi”, pogledala ju je. “Moje najvrednije umjetničko djelo!” nasmiješila joj se.

“Mama, a što ćemo s Tesom, mislim, onom njezinom snimkom?ˮ

“Znaš što, kad malo bolje razmislim, neka je pusti na Fejs.ˮ

“Molim?!ˮ

“Da, neka je pusti na Fejs ako će je to učiniti sretnijom osobom. Par dana nećeš ići u školu, par dana će se o tome pričati i onda će sve pasti u zaborav.ˮ

“Ti to ozbiljno?!ˮ

“Najozbiljnije.ˮ

“Vau”, Hana je ispustila uzdah olakšanja.

“Hanaˮ, Lora se uozbiljila, “nadam se samo da sve ovo nije prošlo mimo tebe, da si iz svega ovoga nešto naučila...ˮ

“Mama, ipak me sram, znaš?ˮ

“To je dobro. I mene bi bilo sram na tvome mjestu. Ali preživjet ćeš ti to. Osim toga, supergirl don't cry ”, Lora ju je podsjetila na natpis na majici.

“Mama, što to znači da si pijan kao dupe?ˮ

“Nemam pojma”, zaključila je Lora.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Konačni obračun Hane i Tese

Kako se školska godina primicala kraju, dani su bivali sve topliji i topliji.

Učilo se punom parom, pogotovo oni koji su željeli ispraviti ocjene u posljednji čas, a ispitivanja su se redala jedna za drugima.

Hana je Tesi i nadalje redovito dostavljala zadaće, dok joj je Marin porješavao zadatke iz fizike i matematike.

Unatoč tome što se opet zbližila s Anom, što se sprijateljila s Barbarom i, ono najvažnije, što je opet razgovarala s Marinom, Hana je i nadalje imala osjećaj da joj se na leđa obrušio Mount Everest. Odnosno, Tesa Horvat.

Znala je da ovako neće ići unedogled i da će morati razriješiti tu groznu situaciju u kojoj se našla.

Tog je prijepodneva odlučila, bez obzira na sve, da će danas biti taj dan.

Uvukla se u svoje crne traperice, bijelu majicu na sive pruge preko koje je prebacila još jednu crnu majicu na bretelice s natpisom Supergirls don't cry! I omiljene crne Starke.

Prije no što je izašla iz kuće, pogledala se u ogledalo i rekla samoj sebi: Hana, ti to možeš!

S Tesom se susrela, kao i obično, u školskom wc-u. Oslonila se na zid.

“Moj seminar o norveškom botaničaru Carlu Linnéu!ˮ

“Mogla si barem zapamtiti da nije bio Norvežanin nego Šveđaninˮ, dobacila joj je Hana.

“Danas smo malo bezobrazni, ha!” primijetila je Tesa izvadivši mobitel koji ju je trebao podsjetiti da nema izbora, barem dok ona ne odluči suprotno. “Čekam!ˮ

“Nisam ti napisala”, hladnokrvno će Hana.

Dvije su djevojke iz susjednog razreda ušle u wc. Kada su ugledale Hanu i Tesu koje su stajale jedna nasuprot drugoj, odmah su izašle zaključivši da ondje nemaju što tražiti.

“Pa kako to, Hanice? Jesi li si umislila da si nekakva supergirl” rekla je usmjerivši pogled na njezinu majicu.

“Više ti neću pisati... ništa”, Hana je osjećala kako nadire onaj toliko joj poznati val bijesa.

“Onda ovo ide na Fejs!” Tesa se pokušala osmjehnuti, premda joj to baš i nije polazilo za rukom. Jer, nije očekivala ikakvu pobunu. Pa ona je ta koja određuje pravila igre. Svake igre.

A Hana ju je ignorirala.

“Što ti sebi umišljaš, tko si ti?” sada joj se prijeteći približavala. “Misliš da si faca samo zato jer si hodala s Karlom?ˮ

Hana je osjećala miris njezine žvakaće s okusom mentola.

“Znaš, Tesa, Karlo je uistinu ok dečko. Drag je, zabavan i pažljiv. Samo mi jedna stvar nije jasna.ˮ

“A to je?” upitala ju je s mješavinom strepnje i uzbuđenja.

“Nikako mi nije jasno što je vidio u tebi!ˮ

Tesa ju je snažno pritisnula o zid.

“Kravo jedna glupa!” bijesno je procijedila.

“I da, zar ti još uvijek nisi skužila da Karlo ne želi biti s tobom? Ono, da te odavno nogirao? Mislim, nije komplicirano poput leta na Mjesec”, Hana je dolijevala ulje na vatru. Kap po kap.

Ne mogavši se više suzdržati, Tesa ju je ošamarila.

“Umukni!” derala se. “Umukni!ˮ

Hana ju je odgurnula svom snagom. Tesa je posrnula i da se rukom nije uhvatila za umivaonik, vjerojatno bi se našla na podu.

“Odvratna si, Tesa, odvratna! Nije mi jasno kako itko može biti u tvojoj blizini. Čak ni tvoja mama. No, ona nema drugog izbora. Baš je žalim!ˮ

“Sutra je ovo na Fejsu! Svi će vidjeti koliko si jadna!” urlala je.

Hana je izašla iz wc-a. Tesa je sjela na pod. Ubrzano je disala. I plakala. Kao nekoć davno u vrtiću.

- - -

“Što je bilo?” upitao ju je Marin kada je, sva izvan sebe, sjela u klupu.

“Rekla sam Tesi da je gotovo”, procijedila je Hana.

“I što sad?ˮ

“Kaže da će sutra snimka biti na Fejsu”, Hanin je glas počeo drhtati. “Mislim da ću morati sve ispričati mami. A ne znam od čega me hvata veća muka – od Tesine prijetnje ili razgovora s mamom. Ako me već stavi na Fejs, neka barem mama to sazna prva.ˮ

“Nazvat ću te navečer, poslije deset, ok?ˮ

“Može, svakako.ˮ

Obuzela ju je neka hladnoća unatoč vanjskoj toplini. Sunčeve zrake nemilosrdno su se probijale kroz prozorsko staklo.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Uz Marina svi su problemi lakši...

Hana je ispunila neke od Tesinih zahtjeva: prekinula je s Karlom – točnije rečeno, Karlo je prekinuo s njom – i sada su se viđali samo u školi gdje bi razmijenili usputni bok, bok. I nadalje joj je redovito dostavljala svoje zadaće. Međutim, Hana nije znala kako će joj srediti fiziku kada je i njoj samoj trebala nečija pomoć oko rješavanja zadataka. A s Marinom i nadalje nije razgovarala. Možda je krajnje vrijeme da krene na instrukcije i izvuče se barem s trojkom na kraju školske godine. U tom bi slučaju još uvijek prošla s vrlo dobrim.

Kada su se zaredala ispitivanja, pismena i usmena, Hana je iznova osjećala da ne može slijediti taj ritam. Stoga je opet odlučila da nekoliko dana neće ići u školu zbog boli u želucu. No, ovoga je puta Lori postala sumnjiva. Bila je uvjerena da se viroza vratila. Ako ne prođe za dva-tri dana, čeka je posjet liječniku, presudila je.

Tog je dana padala kiša. Kada je ušla u Haninu sobu, zatekla ju je kako tupo gleda kroz prozor. Opet se žalila na bol u želucu. Najavila joj je posjet liječniku, čemu se ona snažno opirala. Skuhala joj je čaj, a Hana se vratila u krevet. Oko 8.30 začula je zvuk primljene poruke na Messengeru. Nezainteresirano je posegnula za mobitelom. U ovo vrijeme nitko je ni za što ne treba, svi su na satu, a mama je maločas izašla iz kuće. Primljena poruka bila je jednostavna.

@>>-----------

Marin joj je poslao ružu!

Zaplakala je. I nije namjeravala tako skoro prestati.

- - -

“Hana, pogodi tko te došao vidjeti!” mama je provirila u njezinu sobu.

Na vratima je stajao Marin.

“Hej, donio sam ti bilježnice za prepisivanje... da ne zaostaneš s gradivom”, tiho je rekao.

Hana bi najradije iskočila iz kreveta i zagrlila ga. I opet plakala. Onda je osvijestila kako jadno izgleda, raščupane kose, neumivena, u spavaćici na Hello Kitty.

“Marine, želiš li čaj? Hana se već danima žali na bol u želucu, jako je blijeda, malo jede...ˮ

Dobro, mama, prestani već jednom! Bjesnila je Hana u sebi. Pa ne mogu se prežderavati i glumiti da sam bolesna, nije li tako?

“Sigurno je neka viroza. Ima li još bolesnih u razredu? Pazi da te ne zarazi jer te su želučane viroze redovite praćene prolj...ˮ

“Mama!!!” viknula je Hana.

“Što si ono rekao, želiš li čaj? Ili sok?ˮ

“Može malo soka”, rekao je Marin.

“Ali čaj ti je možda bolji jer ove viroze...ˮ

“Dobro više, onda mu skuhaj čaj!” odlučila je konačno prekinuti priču o virozama i njihovim simptomima.

Sjeo je na njezinu režisersku stolicu. Hani se činilo da mu je kosa još kovrčavija nego inače, valjda od ove silne vlage u zraku. Padala mu je preko očiju tako da ju je svako malo odmicao rukom. A i nije se brijao par dana. Kako god, bio je jako zgodan.

“I... kako si?” krenuo je nesigurno.

“Tako-tako.ˮ

“Htio sam ti reći da...ˮ

“Žao mi je, tako mi je žao zbog svega”, Hana je zaplakala, premda definitivno nije htjela da njihov susret upropaste njezine suze.

Marin nije znao što bi rekao ni kako bi je utješio. Sjeo je pored nje na krevet.

“Moram ti nešto reći...ˮ

I tako je krenulo. Najprije mu je ispričala sve o tati, potom kako se napila na Tesinom rođendanu, kako je povraćala i zaspala na wc-u. Zatim kako ju je Tesa snimila i sada joj prijeti da će snimku objaviti na Facebooku te je ucjenjuje pisanjem zadaća. Sve je bilo više-manje ok dok se nije pojavila fizika. O kojoj ona, naravno, nema pojma pa će morati na instrukcije. I, naravno, nema ona nikakvu virozu, nego više ne može izdržati taj pritisak. A mami o svemu tome nije rekla ni riječi.

Marin ju je pažljivo slušao i povremeno joj dodavao papirnate maramice iz kutije na njezinom stolu.

“Gle, ja ću ti pomoći s fizikom i riješit ću za Tesu one zadatke. Ali snimka...ˮ

“Izludjet ću, stvarno ću izludjeti”, ponavljala je Hana.

“A da sve ispričaš mami?ˮ

“Ubila bi me! A kada bi se još sjetila dočeka Nove, ma definitivno bi me ubila. No, razmišljala sam i o tome. Smislit ću već nešto. Moram.ˮ

“I stvarno si se tako napila? Ono, da ti je pozlilo?ˮ

“Da”, procijedila je.

“Koji bed”, zaključio je.

“Znam za tebe i za Anu. Sve mi je ispričala. Mislila je da si ti Luka!ˮ

“Rekla mi je. Koja ludara! A jebi ga sad!ˮ

“A jel' se ona sviđa Luki?ˮ

“Valjda da, nemam pojma”, Marin baš i nije bio zainteresiran za tuđe ljubavne veze. “Hanaˮ, odjednom se uozbiljio, “ti i Karlo... jeste li još uvijek skupa?ˮ

Dok je to govorio, cijelo je vrijeme gledao u pod. Hana je ipak primijetila kako mu se lice crveni ispod slapova kose.

“Ne, nismo. Ionako je to bilo bez veze. Baš bez veze”, naglasila je. “Znaš što, kada o svemu bolje razmislim, Karlo mi se baš i nije sviđao.ˮ

Marin ju je pogledao i nasmiješio joj se kao nikada do tada.

Osjećala je kao da pluta, nošena valom sreće.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Razgovor s mamom koji (možda) obećava

Hana je tjedan dana pisala referate za Tesu. Iz zemljopisa o vrstama reljefa, a iz povijesti o propasti Rimskog Carstva. Srećom pa je svoje već predala.

Radove joj je dostavljala u školskom wc-u. Tesa bi ih samo uzela, poslala joj poljubac i podsjetila je da je snimka još uvijek u njezinom mobitelu. Naravno, redovito je prepisivala Hanine zadaće i njezine su se ocjene, gle čuda, popravile. Dobro, barem neke. Ostale su još fizika i matematika.

Karlo joj se nije javljao već danima pa mu je odlučila poslati poruku.

Hej, jesi tu? Nismo se čuli već danima...

Imao sam nekog posla pa ti se nisam stigao javiti... glasio je njegov odgovor.

Poprilično neuvjerljivo, Hana je toga bila svjesna.

Hoćemo se vidjeti koji dan? Mogli bismo ići u kino.

Gle, rado, ali stvarno ne mogu. Već imam dogovor s frendovima.

Ok onda. Nazovi me koji dan. Hoćeš?

Vidimo se u školi

I to je bilo sve. Zaključak – Karlo je s njom prekinuo a da joj nije ni rekao zašto. Zapravo se i nije previše začudila. Pa i sama je znala zašto. Odbila je njegov poziv da malo navrati do njega. I to pod glupom izlikom da joj frendica ima rođendan. A kada se tome pridodaju i one poruke pisane u totalno pijanom stanju... sve odjednom postaje i više nego jasno. Ipak je Karlo bio najpopularniji tip u školi i mogao je birati koju god je djevojku želio. Što će mu ona? Samo joj u svemu tome nije bilo jasno zašto je među mnoštvom cura odabrao baš nju. Naravno, nije da joj je to smetalo. Štoviše, itekako je godilo njezinom egu. Jer, to može značiti samo jedno – dečki žele biti s njom.

Kad malo bolje razmisli, ipak joj je laknulo. Sada barem ima problem manje u životu. Par dana će se po školi pričati da ju je nogirao. I to je to. Ali kao da je nju briga za to što drugi pričaju.

S Anom i nadalje nije razgovarala. Ako tako nastavi, posvađat će se s cijelim razredom!

Međutim, pomisao da bi onu Tesinu snimku mogao vidjeti i Marin dovodila ju je preko ruba očaja.

Osjećala je da je na izmaku snaga. Na kraju dana je odlučila – sutra neće ići u školu. Reći će mami da je boli želudac, što i nije bilo neistinito.

- - -

Kada se vratila kući poslije škole, Tesa je već na ulaznim vratima mogla pogoditi što je očekuje za ručak – gulaš. Koji smrad! Pa je li ta žena normalna? Sto puta je bolje kada se bavi svojim ružicama.

“Što to radiš?” upitala ju je umjesto pozdrava.

“Oh, nisam te ni čula kada si ušla.ˮ

“Napravila si gulaš, jel' da? Mogla si skuhati i jazavca za ručak, jednako bi smrdjelo!ˮ

“Hoću li ja ikada, barem jednom, napraviti nešto što ti je po volji?” upitala ju je Lidija prebacivši kuhinjsku krpu preko ramena.

Podigla je poklopac i složila gadljiv izraz lica. Kao da je u loncu cijela obitelj skuhanih jazavaca.

“Pa zar si baš sve njoke morala pomiješati s gulašem?ˮ

“Hoćeš da ti skuham paštu s vrhnjem?ˮ

“Vrhnjem?! Pa vrhnje ima 28 posto masti! Napravi mi radije neku salatu.ˮ

Nakon petnaestak minuta spustila se u kuhinju. Lidija joj je napravila zelenu salatu s rajčicama, paprikama i maslinama. I napunila čašu soka s malo šećera.

“Kako je bilo u školi?ˮ

“A kako bi bilo? Kao i inače – glupo”, odgovorila je nabadajući na vilicu komadiće rajčice.

Nastavile su ručati u tišini.

“Tata dolazi za dva tjedna”, rekla joj je Lidija.

“Super! Jedva čekam!” konačno joj se lice malo razvredrilo. “Kada ti je to javio?ˮ

“Čuli smo se danas. Sada su negdje na Velikim jezerima.ˮ

“Aha.ˮ

Nakon što je završila jesti, naslonila se na stolicu i pogledala u mamu.

“Što je?” upitala ju je Lidija.

“Kako je tebi bez tate? Mislim, ono, mi ipak nismo kao druge obitelji. Ti i ja smo poprilično same.ˮ

Pitanje ju je na mjestu zgromilo, poput ljetne oluje koja se iznenada pojavi, zamrači nebo, podigne valove, izlije kišu i onda nestane.

“Kako mi je bez Marka? Nekako prazno. Osjećam se, ne znam, izgubljeno.ˮ

“Zašto?ˮ

“Znaš i sama kakav je tata. Odlučan, odrješit, brz na jeziku, otprilike kao i ti. Ja nisam takva. Nikad se nisam naviknula na njegov posao, a kako vrijeme prolazi, još i manje.ˮ

“I meni je super kad je tata kući. Uvijek negdje idemo, putujemo, više pričamo, više se smijemo...ˮ

Obje su iznova ušutjele. Tesa je vrtjela po stolu praznu čašu.

“Znaš, mogle bismo koji dan ti i ja ići negdje, u kazalište možda. Daje se Labuđe jezero”, predložila joj je mama. “Nekoć si voljela balet, gotovo da nismo propuštale ni jednu izvedbu. Bilo nam je lijepo, tada, zar ne?ˮ

“Mda”, odgovorila je, premda je bila zadovoljna maminim prijedlogom.

Zašto ne, pomislila je. Možda čak bude i zabavno.

Ustala se i krenula na kat u svoju sobu pritom joj dobacivši:

“Lijepe su ti one ruže, znaš! Osjetim njihov miris do svoje sobe.ˮ

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Ucjena u školskom wc-u

Hana je itekako dobro znala što je Tesa snimila. Zapravo, koga je snimila. Taj netko bila je ona. I što će sada s tom snimkom? Pokazati je svima u školi? Dostaviti je kao anonimnu pošiljku njezinoj mami?

Cijelu noć nije spavala. Stalno se okretala i razmišljala što će Tesa napraviti.

Ujutro se ustala umornija nego što je bila kada se vratila kući. Nije ni doručkovala, samo je brzinski popila kakao. Vukla se prema školi poput prebijene mačke. Onaj kakao kao da se pretvorio u tone kamenja koje se sada kotrljaju njezinim želucem.

Uspinjala se stubištem prema učionici gdje će ih dočekati uvijek nasmiješena Klarićka. Vidjela je Karla kako razgovara s nekom djevojkom iz drugog razreda. Nije ju bilo briga. Osjetila je kako joj je netko položio ruku na rame.

“Bok, djevojčice!ˮ pozdravila ju je Tesa, značajno prevrćući mobitel među prstima, ravno Hani pred nosom.

Najradije bi je ošamarila, tu, na hodniku, pred svima.

No, umjesto toga, ušla je u razred i sjela na svoje mjesto. Marin je gledao u neku nepostojeću točku ispred sebe. Nije ga pozdravila. Izvadila je bilježnicu u koju će zapisivati beskrajne monologe o Davidu Jeromeu Sallingeru.

- - -

Ni nakon tjelesnog nimalo nije živnula. Jedino ju je tješilo što je konačno odradila današnji dan. U svlačionici je prišla Tesi i rekla joj: “Pričekaj me trenutak, moramo razgovarati.ˮ

“Ma naravno”, bezbrižno je odgovorila.

Ostale su same. Tišina je bila oštra poput stakla.

“Ok, što hoćeš?” započela je Hana.

“Pa sad... hoću... hoću...” lupkala je prstima po ormariću.

“Daj, Tesa, skrati priču!ˮ

“A ne, ne, ova priča je tek započela”, ponovo je stala prebacivati mobitel iz ruke u ruku. “Mogla bih ovo pustiti na Fejs. Ili na Instagram. Zamisli koliko bi taj filmić imao lajkova! A tek komentara?! Više od ijedne moje fotke! Zato, Hanice, sada moraš slušati mene.ˮ

“Pitala sam te, što hoćeš?ˮ

“Gle, približava se kraj školske godine i u velikom sam zaostatku s nekim predmetima. Recimo, sa zemljopisom. Zato ćeš mi TI napisati referat o reljefima koji ću JA predati profesorici. A onda ćeš ponoviti to isto, ali za povijest. Ili za fiziku. Kužiš? Nije komplicirano. Ups, zaboravila sam, dat ćeš mi i svoje zadaće da ih prepišem. Ok?ˮ

Hana je šutjela. Osjećala je divlje otkucaje srca. Dlanovi su joj bili hladni i nekako ljepljivi.

“Ok?” ponovila je Tesa.

“Da”, kratko je odgovorila Hana.

“Dogovoreno! I da, još nešto... Mislim da me nisi ozbiljno shvatila kada sam ti rekla da se kloniš Karla. Jesi li sada razumjela?” iznova je posegnula za mobitelom.

Pa zar Tesa još ne kuži da je Karlo prekinuo s njom? Nije moguće da je toliko glupa! Nije moguće da joj to nije rekao? Karlo nije takav seronja!

“Osim toga, sigurna sam da bi Marin promijenio mišljenje o tebi kada bi te vidio kako rigaš. Fuj! Što ti misliš?ˮ

Na putu do kuće smišljala je kako zaustaviti Tesu, no ništa joj pametno nije padalo na pamet.

- - -

Tesa sjedi na svom krevetu. Zagrlila je veliki jastuk u obliku srca i gleda kroz prozor. Misli na Hanu. Te su se večeri svi napili do besvijesti! I ona. Kada se samo sjeti kako je teturala i pjevala one narodnjačke hitove... Ma fuj! Ok, snimila ju je kako povraća u kupaonici. Pa nije valjda ona kriva što se Hana onako napila! Je li je prisiljavala da pije? Nije! Je li joj nalijevala piće u grlo? Nije! Dakle, sama si je kriva. Zapravo, i dobro da ju je snimila. Bila je to sjajna prilika da joj se osveti za Karla, koja se ukazala samo tako, a da nije morala ni prstom maknutu. Jer, što jedna balavica poput nje ima tražiti s Karlom? Nikako joj nije bilo jasno što je vidio u toj frikuši. Dobro, zgodna je, ali je maknuta sto na sat. U zadnje je vrijeme vidi kako se druži s onom luzericom Barbarom. Kako je ta glupača dobro izgledala na njezinom rođendanu! Bila je uvjerena da joj je Hana pomogla u odabiru odjeće. A kako joj je tek kosa bila sjajna. I tako je ogavna patka postala labud!

Zahvaljujući toj snimci, Hanu je iskoristila i za pisanje zadaća i referata. A ona joj jednostavno nije mogla reći NE. Sjajno! Uostalom, već joj je bila objasnila one glasovne promjene kada vrabac prelazi u vrapca. Ispričala joj je usput kako nastaju glasovi da joj je to čak bilo i zanimljivo. Dovoljno je bilo složiti tužan izraz lica i hop, Hana se ulovila u njezinu zamku. Stvarno, ali stvarno je naivna, zaključila je Tesa.

Dohvatila je knjigu Greška u našim zvijezdama i počela je čitati. Još ću zbog te male glupače zavoljeti hrvatski!

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Tesa je snimila Hanu na wc-u, a Marin je poljubio Anu

Ujutro Hana nije znala za sebe. Osjećala se kao da je u nekoj drugoj dimenziji, a do nje samo dopiru kojekakvi zvukovi koje ona ne može razabrati.

Najprije je nekoliko trenutaka razmišljala o tome gdje se nalazi. Nije moguće! Zar je spavala u kupaonici, glave naslonjene o poklopac wc školjke?! Što se dogodilo? Oteturala je do umivaonika. Nije se htjela ni pogledati u ogledalo. Jer, to nešto što bi vidjela zasigurno bi bilo gore od antičke tragedije. Isprala je lice hladnom vodom, promućkala je u ustima i ispljunula.

Ušavši u dnevni boravak, imala je što i vidjeti: ekipa je spavala izvaljena po podu, jedni preko drugih. Preskočila ih je i zaputila se u kuhinju u namjeri da si skuha kakav čaj. Prekopala je ladice i našla neke filter-vrećice. Potom je izašla na terasu udahnuti svježeg zraka. Dan je bio prohladan, ali Hani to nije smetalo. Razmišljala je da bi mogla nazvati mamu. Željela je što prije utoniti u svoju mekanu posteljinu. I prethodno se otuširati, naravno.

“Ajme, što me boli glava! Koliko je to sati? Daj, makni tu ruku s mene! Kave, kave!” dopirali su glasovi iz dnevnog boravka.

Svi su polako dolazili k sebi. Da, mamurluk je grozna stvar. Posvuda su bile poredane poluprazne boce i prenatrpane pepeljare. I slomljene brojne vaze. Bilo bi ok počistiti sav taj nered, mislila je Hana. Nije fer ostaviti Tesu da sama sve dovede u red. Počela je skupljati prazne boce, izlijevati alkohol u sudoper, prazniti pepeljare, prati čaše i tanjure, puniti vreće smeća i otvarati prozore da sav taj smrad ispari iz prostorije.

“Daj, pomoći ću ti”, pridružila joj se Iva. “Ajme, kakva noć! Mislim da ću odspavati cijeli dan kad dođem kući.ˮ

“I tko te čuje”, zijevnula je Hana.

“Spavala sam na kauču. Sve me boli”, žalila se Iva. “A ti?ˮ

“Mislim isto tu negdje... Osuši ove tanjure, pliz”, Hana je brzinski promijenila temu, ne želeći se ni prisjetiti svoje smrdljive spavaonice.

“Nego, znaš što se dogodilo? Nećeš vjerovati!” smijuljila se Iva.

“Što?ˮ

“Vidjela sam Anu kako se ljubi s Marinom!ˮ

“Molim?!ˮ

“Da, ljubili su se, a je li bilo i nešto drugo, nemam pojma. Ionako će nam Ana sve ispričati... ako se ičega bude sjećala.ˮ

“O čemu ti pričaš?!” Hana je bila izvan sebe.

“Hello, jesi li ti budna? Pa kažem ti da su se Ana i Marin ljubili. Vidjela sam ih kada sam...ˮ

“Ok, ok, razumjela sam!” oštro ju je prekinula, bacila krpu i nestala iz kuhinje.

Ana i Marin! Ana i Marin! A njoj nije pričao o Einsteinu i Tesli? Nju je poljubio! Ne, ne, nije ju poljubio! Ljubio ju je! A možda su i... Osjećala je kako je preplavljuje val ljubomore i bijesa koji će je odbaciti tko zna na koju obalu.

Tesa se laganim koracima spuštala niz stube. Nije izgledala kao drugi, jadno i bijedno.

“Onda, ekipica, kako smo se proveli? Uuuu, kad krenu tračevi... Već sam čula da su Roberta i Denis spavali na katu. A isto tako i Vito i Ivan. Hmmm”, vrtjela je glavom i zagonetno se smješkala.

“A tek Marin i Ana...” žurno je dodala Liza.

“Tko bi rekao da Marina zanima nešto, odnosno netko drugi osim Newtona i njegove jabuke koja je pala sa stabla”, zaključila je Tesa.

Hana ih nije mogla slušati. Ne, ne, Tesa se nimalo nije promijenila. Najradije bi im prišla i zaderala se iz svega glasa neka umuknu. Pogledom je potražila Marina. Nije ga bilo u dnevnom boravku. A nije bilo ni Ane.

“Bilo je još nezaboravnih trenutaka! Srećom pa sam ih snimila mobitelom”, rekla je Tesa okrenuvši se prema Hani.

Tulum koji se pretvori u katastrofu

Pripreme za proslavu Tesinog rođendana sve su se više zahuktavale. Najvažniji dogovor vrtio se oko toga koliko će se pića nabaviti, alkoholnog, naravno, a da starci pritom to ne saznaju (dobro, i nešto hrane). Za to su se pobrinule Tesa, Liza i Roberta. Utrpale su u svoje torbe svega i svačega: bijelog vina, Cole, votke, juicea, Red Bulla, Brendyja i šteke cigareta.

U razredu su se dogovorili čiji će starci voziti do Gorskog kotara. Lora je povela Anu, Miju i Ivu. Prije no što su izašle, još ih je jednom zamolila da paze na sebe i jave joj se ako išta zatrebaju.

Hana baš i nije bila najbolje raspoložena.

Naime, dan prije Tesinog rođendana, što znači jučer, u petak, poslala je Karlu poruku kako ne može doći kod njega ovaj vikend jer joj frendica slavi rođendan, a to nikako ne može propustiti. Nije mu mogla reći stvarni razlog: Bojim se! I ne znam želim li to napraviti s tobom! Karlo je nije nazvao nakon što mu je poslala poruku, kako je bio rekao. Ili je barem ona mislila da je rekao. S Marinom i nadalje nije razgovarala. A mama još uvijek nije razgovarala s tatom.

Vikendica Tesinih roditelja bila je smještena na jezeru. Drvena kuća, ne odviše velika, prostirala se na dva kata. Mora da je predivno ovdje u proljeće kada procvjetaju ruže, pomislila je melankolično Hana. Ili zimi, kada padne snijeg, a ti si pored kamina i gledaš kroz prozor svu tu bjelinu kojoj nema kraja. Ili ljeti, kada možeš ubrati šumske jagode i ležati pored jezera. I s Marinom gledati u zvjezdano nebo jer jedino bi mi on mogao pokazati sva ona kola i zviježđa, možda i pokoji planet ili satelit.

“U prizemlju je kuhinja, dnevni boravak i kupaonica, a na katu su sobe. Ostavite svoje stvari gdje hoćete, ali samo da se zna – ja spavam na krevetu”, rekla je Tesa i stala vaditi boce alkohola. “Bit će nam dovoljno, nadam se”, hihotala se.

I tako je krenulo. Neke su djevojke pustile One Direction. Tesa, Roberta i Liza svakoga su zapitkivale što želi i smiješale mu željeno piće. Muzika je treštala tako da su morali nadglasavati jedni druge.

“A ti, Hanice, što ti piješ?” upitala ju je Tesa.

“Imaš Cider?ˮ

“Cider?! Ma daj, molim te, Cider nije pi-će”, naglasila je to piće kao da je Hana slaboumna. “Želiš li možda koji sokić?” pogledala ju je kao da se obraća djetetu u vrtiću. “Imamo naranču, jabuku, Colu, Fantu...ˮ

“Može onda juice votka”, prekinula ju je Hana.

“Ti su cura za moju ekipu!ˮ

I Hana se već našla s čašom u ruci nečega što joj se uopće nije pilo. Pogledom je potražila Marina. Bio je u društvu Luke i Denisa. Ispijali su nešto iz limenki. Otkako su došli, nije ju ni pogledao, kao da ne postoji. Kreten! zaključila je. Barbara je sjedila s nekim djevojkama, pričala i smijala se. Djelovala je uistinu sretno. I baš je bila zgodna u toj novoj robici. Hajde da je Tesa nakon svega učinila barem jedno dobro djelo, Hana se zadovoljno nasmiješila i pridružila se Ani, Ivi i Miji koje su već lagano bile opijene Tesinim mješavinama.

Do osam navečer One Direction, Maroon5, One Republic i Ed Sheeran ustupili su mjesto narodnjacima koji su zavijali o nesretnim ljubavima.

Kako je vrijeme odmicalo, ekipa je sjedila na podu, neki su vegetirali, a neki lupetali o svemu i svačemu; cigarete su im ispadale iz ruku ostavljajući trag na tepihu.

I Hana je praznila čaše votke koja sada nije imala tako ogavan okus kao na početku. Zapalila je i svoju prvu cigaretu, odnosno cigarete. Ukratko, bila je mrtva-pijana. I više je ni za što nije bilo briga. Imala je osjećaj kao da se zaputila toliko željenom Cestom 66 na svoje životno putovanje. Sve je sada bilo samo zakopana prošlost.

Dohvatila je mobitel i utipkala poruku:

Kaarlo zasto mu se ne javljas.

Pa još jednu:

Hoces mi sw javuti

I onda još jednu:

Ovdhe je totakno… Zapuli smo se ono ful

I konačno:

Tiii si takko zgodan...........

U međuvremenu se netko dosjetio da bi mogli nešto pojesti. Nutella se tako mazala na kriške sira, a pašteta na kekse. Kao da je nekoga bilo briga, uostalom.

Od svih tih pogubnih kombinacija Hani je toliko pozlilo da nije mogla obuzdati nagon za povraćanjem. Odjurila je u kupaonicu i zagrlila wc školjku. Nije imala snage ustati se i isprati usta. Zaspala je na podu.

A Tesa... Tesa je stajala iza nje i sve to snimila mobitelom.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)