Ljeto...

4. srpnja Hana je napunila petnaest godina.

Dan je bio neopisivo vruć već od jutra. Čak ni prozor u Haninoj sobi koji je bio otvoren cijelu noć (Hana živi ne trećem katu tako da se nije bojala spavati pored otvorenog prozora) nije donio toliko željeno osvježenje. Ustala se, kao i svakog jutra, i pokucala na vrata mamine spavaće sobe. Nije bilo odgovora. Možda je već izašla, bilo je prvo što je Hana pomislila. No, kada je, još snena, ušla u kuhinju, imala je što vidjeti – na stolu ju je čekala rođendanska torta, njezina omiljena, s jagodama i šlagom. A pored nje i poklon. Lora je sjedila pored prozora i ispijala svoju prvu jutarnju kavu.

“Sretan ti rođendan, draga moja djevojčiceˮ, mama ju je poljubila u kosu.

“Ajme, torta! Kada si je samo napravila? I poklon!ˮ

“Hajde, otvori ga.ˮ

Hana je pažljivo odmotala papir i sve one ukrasne trakice. Mama joj je kupila ogrlicu koju je već neko vrijeme tiho priželjkivala

“Kako si samo znala? Predivna je!” Hana je bila oduševljena.

“Pa i nije bilo teško pogoditi kada bi svaki put priljubila nos uz izlog.ˮ

“Hvala ti!” Hana ju je poljubila u obraz.

“Onda, što kažeš, da se počastimo tortom?” predložila je Lora.

“Sada? Ujutro? Zar nećemo prije...ˮ

“Nije ti svaki dan rođendan. A, uostalom, ponekad treba i prekršiti pravila”, mama joj je zavjerenički namignula.

Popodne su odlučile provesti na moru. Ionako je s prijateljima rođendan namjeravala proslaviti za par dana, kada se vrate Mia i Barbara.

Odvezle su se do otoka Krka, na Voz, nekadašnje trajektno pristanište duž kojeg se proteže niz manjih plaža. Odabrale su, kao i uvijek, onu najudaljeniju, jer Lora ni danas nije odstupala od mišljenja kako je kupanje ujedno i meditacija. Nakon što su se penjale i spuštale zemljanim stazama, stigle su na svoj komadić raja. Raširile su ručnike i otvorile suncobran. Hana je u trenu skinula sa sebe haljinu i japanke i otrčala u more.

“Hana, divljakušo, pa trebala si se prije namazati”, vikala je za njom Lora, nanoseći na kožu debeli sloj kreme za sunčanje. Sa zaštitnim faktorom 50+.

Hana se nije obazirala, već se prepustila ugodnoj toplini. Intenzivna plavo-zelena boja i plitko pješčano dno podsjećali su je na kakvo tropsko more. Zaronila je, jednom, dvaput, triput, i osjetila neku neopisivu lakoću. Sve se odjednom činilo tako nestvarno, tako jednostavno, tako lijepo. Potom je doplivala do obale i stala prskati mamu. Glasno je viknula kada se Lorinih sedamdeset pet kilograma sručilo na nju. Gotovo je cijeli dan provela u moru unatoč Lorinim povicima da će prehladiti mjehur. Ili jajnike. Pridružila bi joj se ispod suncobrana tek da pojede sendvič sa sirom i pohanim tikvicama ili da popije malo ledenog čaja, zelenog, naravno, koji je Lora sama skuhala. Jer, ona ne kupuje te gadarije. I, naravno, da provjeri tko joj je sve čestitao rođendan preko Fejsa.

Kada su se opet stale uspinjati i spuštati na putu kući, na jednoj od plaža ugledala je Tesu s roditeljima. Zar se i ona ovdje kupa? A ja sam mislila da će ljeto provesti na Baliju, he, he.

Kratko su se pozdravile. Hana nije dopustila da joj išta na svijetu pokvari ovaj savršen dan.

Ipak, Tesa joj je danas djelovala nekako drugačije, onako mokre kose i bez šminke. Sjedila je između roditelja. Nešto je govorila tati. Na trenutak ju je podsjetila na Barbaru, onu staru Barbaru. Opreza nikad dosta, podsjetila je Hana samu sebe i nastavila dalje.

“Tko je ta djevojka?ˮ upitala ju je kasnije mama.

“Tesa”, mirno je odgovorila.

“Tesa? Zamišljala sam je potpuno drugačije. Izgleda kao djevojčica.ˮ

“Ha, ha, kako da ne. Trebaš je vidjeti u punom sjaju”, nasmijala se Hana.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)