ponedjeljak, 10. travnja 2017.

Razgovor koji usrećuje

Hana leži na kauču u dnevnom boravku i po stoti put čita Lovca u žitu. Mama je za svojim laptopom i nešto crta. Schrödinger spava na njezinom radnom stolu. Tišinu prekida zvonjava telefona. Hana nema namjeru javiti se. Lora uzima mačka u naručje i podigne slušalicu. Do Hane dopire zvuk koji bi je trebao podsjećati na razgovor. Ali nju ionako nije briga tko sada zove.
“Za tebe je”, kaže joj mama.
“Molim...” lijeno se javila.
“Hana”, začula je s druge strane nepoznati muški glas “Sven je. Ili tata”, krenuo je nesigurno.
Osjećala je kao da joj je netko udarcem u pleksus istisnuo zrak iz cijelog tijela. Lora se sa Schrödingerom povukla u svoju sobu.
“Tata... pa otkud ti?” bilo je prvo što joj je palo na pamet. Toliko različito od svega onoga što je stoput izvrtjela u glavi.
“Lora, mislim, tvoja mama, ona mi je ispričala sve o... tebi”, zamuckivao je. “Nazvala me jedan dan, ima već par mjeseci, onako iz vedra neba, i priopćila mi da imam kćer. Ah, tako tipično za Loru!” prvi se put opušteno nasmijao.
“Zoveš iz Montreala? Koliko je sati kod tebe?ˮ
“Četiri popodne.ˮ
“I, što sada radiš?ˮ
“Gledam baseball. Nije baš da razumijem tu igru ni poslije toliko godina, ali zabavno je.ˮ
“Živiš sam?ˮ
“Da, živim sam.ˮ
Hana nije znala kako bi nastavila razgovor.
“Kad me Lora nazvala, osjećao sam se kao da sam skočio u prazan bazen”, priznao je Sven i ispričao joj kako mu je Lora najprije poslala mnogo njezinih fotografija, otkako je bila beba do ovih današnjih, kada je slavila svoj petnaesti rođendan. I kako je u par sati telefonskog razgovora nastojala ugurati cijeli jedan život.
“Jesi li ljut na mamu jer ti nije rekla za mene?ˮ
“Ne znam jesam li ljut, ali sam zbunjen, to definitivno. Da budem iskren, da, povrijedila me Lorina odluka, ali to je već neka druga priča.ˮ
“Mama kaže da ti sličim, i to baš, ono, jako.ˮ
“I meni se čini kad gledam fotografije.ˮ
“A što misliš, je li se mama promijenila?ˮ
“Pa, malo je, malo je starija. Ali vjerujem da je podjednako odlučna i tvrdoglava... baš kao i nekad.ˮ
“Uh, da samo znaš...” sada se i Hana nasmiješila. “Ali otkako imamo Schrödingera, to ti je naš mačak, puno je bolja. Mama je rekla da si i ti ostario, ali meni se činiš nekako... kul.ˮ
“Pa, hvala”, Svenu je bilo malo neugodno. “Hana, htio sam ti reći, petnaest godina je mnogo i bilo bi glupo sada reći kako ćemo sve nadoknaditi jer nećemo. I ti i ja to jako dobro znamo. Ali želim da nastavimo od sada pa... nadalje.ˮ
“Hoćeš li doći... vidjeti me?ˮ
“To ne bih propustio ni za što na svijetu. Već sam rezervirao kartu.ˮ
“Stvarno?!” Hanino je lice obasjao smiješak.
“Najstvarnije!ˮ
“Jedva čekam! Nego... kako da te zovem? Da se mene pita, ja bih radije Sven.ˮ
“Dogovoreno! Vidimo se uskoro. I, Hana, uistinu se radujem našem susretu.ˮ
“I ja!ˮ
“Pozdravi Loru, mamu, i reci joj... Ma nemoj joj ništa reći. Vjerojatno bi počele sijevati munje.ˮ
Hana nije mogla umiriti ni ruke ni noge nakon ovog razgovora. Dlanovi su je svrbjeli do ludila. Morala je izaći. Pa neka je vani i 50 stupnjeva.
Zazvala je mamu, rekla joj da ide po sladoled i istrčala u ljetni dan.


- KRAJ -

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Nema komentara:

Objavi komentar