Hana leži na
kauču u dnevnom boravku i po stoti put čita Lovca
u žitu. Mama je za svojim laptopom
i nešto crta. Schrödinger spava na njezinom radnom stolu. Tišinu
prekida zvonjava telefona. Hana nema namjeru javiti se. Lora uzima
mačka u naručje i podigne slušalicu. Do Hane dopire zvuk koji bi
je trebao podsjećati na razgovor. Ali nju ionako nije briga tko sada
zove.
“Za tebe je”, kaže joj mama.
“Molim...” lijeno se javila.
“Hana”, začula
je s druge strane nepoznati muški glas “Sven je. Ili tata”, krenuo je nesigurno.
Osjećala je kao
da joj je netko udarcem u pleksus istisnuo zrak iz cijelog tijela.
Lora se sa Schrödingerom povukla u svoju sobu.
“Tata... pa
otkud ti?” bilo je prvo što joj je palo na pamet. Toliko različito
od svega onoga što je stoput izvrtjela u glavi.
“Lora, mislim,
tvoja mama, ona mi je ispričala sve o... tebi”, zamuckivao je.
“Nazvala me jedan dan, ima već par mjeseci, onako iz vedra neba, i
priopćila mi da imam kćer. Ah, tako tipično za Loru!” prvi se put
opušteno nasmijao.
“Zoveš iz
Montreala? Koliko je sati kod tebe?ˮ
“Četiri
popodne.ˮ
“I, što sada
radiš?ˮ
“Gledam
baseball.
Nije baš da razumijem tu igru ni poslije toliko godina, ali zabavno
je.ˮ
“Živiš sam?ˮ
“Da, živim
sam.ˮ
Hana nije znala
kako bi nastavila razgovor.
“Kad me Lora
nazvala, osjećao sam se kao da sam skočio u prazan bazen”, priznao
je Sven i ispričao joj kako mu je Lora najprije poslala mnogo
njezinih fotografija, otkako je bila beba do ovih današnjih, kada je
slavila svoj petnaesti rođendan. I kako je u par sati telefonskog
razgovora nastojala ugurati cijeli jedan život.
“Jesi li ljut
na mamu jer ti nije rekla za mene?ˮ
“Ne znam jesam
li ljut, ali sam zbunjen, to definitivno. Da budem iskren, da,
povrijedila me Lorina odluka, ali to je već neka druga priča.ˮ
“Mama kaže da
ti sličim, i to baš, ono, jako.ˮ
“I meni se čini
kad gledam fotografije.ˮ
“A što misliš,
je li se mama promijenila?ˮ
“Pa, malo je,
malo je starija. Ali vjerujem da je podjednako odlučna i
tvrdoglava... baš kao i nekad.ˮ
“Uh, da samo
znaš...” sada se i Hana nasmiješila. “Ali otkako imamo
Schrödingera, to ti je naš mačak, puno je bolja. Mama je rekla da
si i ti ostario, ali meni se činiš nekako... kul.ˮ
“Pa, hvala”, Svenu je bilo malo neugodno. “Hana, htio sam ti reći, petnaest
godina je mnogo i bilo bi glupo sada reći kako ćemo sve nadoknaditi
jer nećemo. I ti i ja to jako dobro znamo. Ali želim da nastavimo
od sada pa... nadalje.ˮ
“Hoćeš li
doći... vidjeti me?ˮ
“To ne bih
propustio ni za što na svijetu. Već sam rezervirao kartu.ˮ
“Stvarno?!” Hanino je lice obasjao smiješak.
“Najstvarnije!ˮ
“Jedva čekam!
Nego... kako da te zovem? Da se mene pita, ja bih radije Sven.ˮ
“Dogovoreno!
Vidimo se uskoro. I, Hana, uistinu se radujem našem susretu.ˮ
“I ja!ˮ
“Pozdravi Loru,
mamu, i reci joj... Ma nemoj joj ništa reći. Vjerojatno bi počele
sijevati munje.ˮ
Hana nije mogla
umiriti ni ruke ni noge nakon ovog razgovora. Dlanovi su je svrbjeli
do ludila. Morala je izaći. Pa neka je vani i 50 stupnjeva.
Zazvala je mamu,
rekla joj da ide po sladoled i istrčala u ljetni dan.
- KRAJ -
Stavit ću te na Facebook!
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar