Prvi dan škole

Hana i Tesa upoznale su se kada su obje krenule u prvi razred gimnazije, opći smjer.

Ti prvi dani – točnije rečeno, prvi dan – uvijek su nabijeni nervozom i nelagodom. Uglavnom ne poznaješ ljude s kojima ćeš dijeliti četiri duge godine, ne znaš s kime ćeš sjediti, kakvi će ti biti profesori, kako ćeš se uklopiti u novu sredinu. Ma zapravo ne znaš ništa.

Hana je s drugim učenicima stajala ispred učionice broj 7 gdje su čekali da ih buduća razrednica uvede u razred i upozna sa svime što ih očekuje ove školske godine. Čak je uspjela progovoriti par riječi s nekim djevojkama. Uobičajene stvari koje melješ kada ne znaš o čemu bi pričao: Koju si osnovnu školu završila? Koji ti je bio omiljeni predmet? Koliki ti je bio prosjek ocjena? Ajme, tko zna kakvi su profesori? Baš, ono, zanimljivo.

I onda se pojavila ona. Duga plava kosa, pomno njegovana i ispeglana, plave oči, dugačke crne trepavice dodatno naglašene Miss Manga maskarom, savršeno izmanikirani nokti obojeni ružičastim lakom, skiny traperice, malo poderane iznad koljena, baš toliko da otkriju baršunastu kožu, Desigual majica i prava ženska torbica nehajno prebačena preko desne ruke. Prošla je pokraj njih kao da prolazi pored skupine luzera i naslonila se na zid, podigavši pritom desnu nogu.

Svi su nekako ušutjeli. Dečki – njih pet – doslovno su slinili i skidali je pogledom. Djevojke su nesvjesno pogledavale svoje nokte ili prelazile rukom kroz kosu.

Ona je svega toga bila svjesna, itekako svjesna. Povremeno bi, žvačući, napravila veliki balon, pogledavajući pritom onu petoricu, jedva primjetno se smiješeći.

Točno kada se oglasilo zvono, pojavila se nova razrednica noseći pod rukom dnevnik. Pozdravila ih je široko se osmjehnuvši i uvela ih u učionicu. Svi su pohrlili prema klupama kao da su one njihovi pojasevi za spašavanje na tonućem Titaniku.

Kvragu! pomislila je Hana. Gdje da sjednem? Koji luđaci! Hej, ljudi, ništa se ne dijeli besplatno! Ugledala je jedno slobodno mjesto u klupi pored prozora, u trećem redu. Sjela je i tek je tada pored sebe primijetila dečka crne kovrčave kose. Frizura u stilu disco 70-ih. Malo ju je podsjetio na raščupanog mačka koji je mami nekada davno služio kao rekvizit u pričanju priča.

“Bok, ja sam Hana.ˮ

“Marin.ˮ

I to je bilo to.

“Dobro, sada kada ste se smjestili, da vas sve lijepo pozdravim i zaželim vam dobrodošlicu na početku ove školske godine. Ja sam profesorica Klarić, vaša sam razrednica i predavat ću vam hrvatski jezik i književnost.ˮ

Hana se osvrtala po razredu promatrajući nova lica. Pogled joj se zaustavio na djevojci koja je sjedila u srednjem redu, u trećoj klupi s vanjske strane. Izgledala je sasvim obično, no kada se nasmiješila Hani, njezino se lice ozarilo.

“Bok, ja sam Ana. A ti?ˮ

“Hej, ja sam Hana.ˮ

“Drago mi je. Vidimo se kasnije, može?ˮ

“A sada ćemo se međusobno upoznati”, nastavila je Klarićka. “Neka nam se svatko od vas predstavi i kaže pokoju riječ o sebi.ˮ

I tako je krenulo, bla, bla, bla. Sve te Ive, Tine, Mije, Klare... Kako je dečki bilo malo, odmah je zapamtila njihova imena: Marin, Luka, Denis, Ivan i Vito. Tesa je, naravno, sjedila u zadnjoj klupi i hihotala se s nekom djevojkom.

Klarićka im je potom iznijela neka od školskih pravila: na sat se ne kasni jer se ulazna vrata zatvaraju točno u 8.00, odnosno u 14.00 sati, odijevanje treba biti primjereno obrazovnoj instituciji, što znači da kratke suknje, cipele na petu, uske i otvorene majice, kratke hlače i slično nije dopušteno, roditelji su obavezni prisustvovati informacijama i sastanicma i tako dalje, i tako dalje; uglavnom, više-manje isto kao i u osnovnoj školi.

Nakon dva sata koliko je trajalo upoznavanje, Hana i Ana su širokim stubištem krenule prema izlazu.

“Bok, djevojčice, vidimo se sutra!” dopro je do njih Tesin glas.

drugo poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)