Tražeći sebe u ogledalu

Hanina je soba bila malena, kao i cijeli stan, uostalom. Veliki krevet bio je smješten ispod prozora koji je gledao na ulicu. Ponekad bi navečer znala promatrati prolaznike kako šeću svoje pse, pripaljujući zadnju cigaretu prije spavanja. Zidovi su bili svijetložute boje, kao i posteljina i tri velika jastuka. Na jednoj je strani zida mama naslikala maslačke, nježne, bijele, s laticama koje odnosi vjetar. Na radnom stolu bila je samo svjetiljka – također žute boje – i maleni laptop koji joj je baka, odnosno mamina mama, poklonila ovoga ljeta kada je krenula u srednju školu. Na dvije zidne police, jednoj iznad druge, bile su poredane knjige, među kojima su prevladavali fantasy romani. Tu negdje svoje je mjesto našao i bonsaj kao simbol pozitivne energije koja bi trebala stujiti Haninim životnim prostorom. Stolica je bila ona režiserska jer se u njoj mogla pošteno zavaliti i razmišljati o svemu i svačemu. Ormar vjerojatno više ne bi stao u tako mali prostor pa je Hana svoju odjeću spremala u ladice koje su bile sastavni dio kreveta. S fotografije nasuprot krevetu smiješila joj se Audrey Hepburn iz Doručka kod Tiffanyja u stilu pop-arta. Na vratima se nalazio natpis: ULAZIŠ NA VLASTITU ODGOVORNOST!

Bila je subota pa je Hana spavala malo dulje. Uostalom, i mama još sigurno spava. Sinoć je radila do kasnih sati.

Hanina mama Lora bila je ilustratorica sa završenom likovnom akademijom. Osmišljavala je i dizajnirala naslovnice knjiga, raznorazne ilustracije i oslikavala zidove; povremeno bi izrađivala i nakit, neke smiješne lutkice-ogrlice koje je Hana nosila kao mamina hodajuća reklama. Često je radila navečer kako bi stigla na vrijeme isporučiti radove jer tada je, kako bi i sama znala reći, imala sve vrijeme ovoga svijeta samo za sebe i svoje kreativno promišljanje.

Hana se nije zamarala koliko je mama zarađivala, jer živjele su sasvim pristojno. Dobro, često je Hana od bake i djeda dobivala džeparac kojim bi si kupovala razne sitnice poput torbi, naušnica ili pokoje majice. Nije da su redovito odlazile na ljetovanja ili zimovanja, no Hana bi bila zadovoljna kada bi je mama s vremena na vrijeme povela u neki veliki grad gdje bi provele vikend. U Budimpeštu, primjerice, ili u obližnji Trst na jedno poslijepodne. Ili kada bi zimi provele dan u Gorskom kotaru gdje bi na snijegu radile male anđele i potom se ugrijale čajem. Dobro, i pritom pojele štrudlu od šumskog voća.

Odgurnula je sa sebe mekani pokrivač i krenula u kupaonicu. Ustala se prva jer je htjela mamu dočekati kavom i spremljenim doručkom. Umjesto zdravih pahuljica s voćem, danas će jesti toast sa šunkom i sirom. Umila se i zagledala u svoj odraz u ogledalu. Nimalo nije sličila svojoj mami. Lora je bila visoka i ne odveć vitka žena u srednjim četrdesetim godinama. Imala je crvenu kovrčavu kosu, svijetlu put, plave oči i lice prepuno pjegica. I lijepo oblikovane usne. Hana je, s druge strane, bila tamnoputa i tamnokosa. Nisu imale baš ništa zajedničkog, kao da i nisu bile mama i kći.

Hana je znala da je sličila svome ocu kojeg nikada nije upoznala. Stoput je prelistavala obiteljske albume i proučavala tog čovjeka koji joj se smiješio s fotografije, jedne jedine koju je ikada vidjela. Možda ih je bilo još, no Hana nije željela kopati po maminim stvarima. Od samog je početka njihov intimni prostor bio jasno definiran i obje su poštivale taj dogovor. Mama joj baš i nije pričala o njemu, a Hana nije postavljala suvišna pitanja. Znala je da je napustio njezinu mamu dok je ona bila malena, dovoljno malena da ga se ne sjeća. Ali, dovraga, zašto? Je li ona bila razlog tome? Na onoj fotografiji mama i tata izgledali su sretno. Bili su zagrljeni i smiješili se. Od mame je uspjela saznati da je tatu upoznala prilikom otvaranja izložbe jednog njihovog zajedničkog prijatelja. Zajedno su proveli pet godina. Potom je ona je zatrudnjela, a on je otputovao u Montreal jer je dobio ponudu života koju nijedan slikar ne bi propustio. Ima li novu ženu? Ima li još djece? Zašto je nikada nije želio upoznati? Zašto joj se nikada nije ni javio? Je li mu mama uopće rekla da ona postoji? Ako nije, zašto nije? Ako je, zašto se ponaša kao zadnji seronja?

Povremeno bi Hana uguglala njegovo ime – Sven Bogadi – i čekala da se izlistaju rezultati pretrage. Na fotografijama je vidjela da je ostario, crna kosa bila je prošarana sijedim vlasima i pustio je onu umjetničku bradu. Ali izgledao je nekako fora, baš kul tip, otkačeni tata koji bi kužio tvoje probleme i koji bi ti bio prijatelj. I njegove su slike bile predivne. Mahom su prevladavali zagasiti motivi velegrada u kojem je živio. Povremeno bi naslikao i nebo u svim mogućim nijansama vatrenih boja. Te su slike Hani djelovale pomalo nadrealno, kao da je zalutala u neki svijet s druge strane ove dimenzije. O njegovom privatnom životu opet nije saznala mnogo.

Dok je bila malena, Hani je Sven nedostajao na jedan drugačiji način – kao super tata koji će je nositi na leđima, visoko, da rukama može dosegnuti oblake (dobro, ne baš oblake, ali zasigurno strop dnevnog boravka), koji će s njom igrati nogomet, koji će je obraniti od čudovišta koje vreba ispod kreveta. Danas joj nedostaje kao vlastiti izgubljeni dio. Osjeća se nekako... nepotpuno.

Znala je da bi svojim (glasnim) razmišljanjima povrijedila mamu koja se istinski trudila da Hani ništa ne nedostaje. I u tome je uspijevala. Imala je mamu kakvu bi poželjele sve njezine prijateljice. Bili su tu još i djed i baka i njihova je malena obitelj bila gotovo savršena.

Dosta za danas, pomislila je Hana, još se jednom umila i oprala zube. Potom je krenula prema kuhinji i glasno povikala:

“Mama, doručak!ˮ

četvrto poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)