“Vrh!” ubacila
bi se Mia.
“Kako dobro
izgleda u kupaćem! Kada bih barem ja tako izgledala”, uzdisala je
Ana.
“Pogledaj samo
koliko ima lajkova! Dvjesto! I Karlo joj je lajkao fotke! Vaaau! A
meni nije ni frend na Fejsu”, sjetno je rekla Roberta.
“Meni je super
ova fotka u pustinji”, uključila se Iva.
“A vidi hotel,
kako se ono zove, Burj-nešto-Dubai, pa to more, kako je plavo. I ja
bih tamo ljetovala”, nabrajala je Ana.
“Savršeno!” kratko je dometnula Hana.
“Blago Tesi”, tužno su zaključile. “Baš je sretnica, a ne kao mi...ˮ
- - -
Kako je protekli
vikend bio produžen, Tesa Horvat provela je tri dana s roditeljima u
Dubaiju. Naravno, otputovali su i vratili se avionom. I svaki je
korak, od početka do kraja putovanja, popratila fotografijama koje
je objavila na Facebooku i Instagramu.
Tesa nije bila
kao ostale djevojke u razredu. Bila je jako lijepa i uvijek se dobro
oblačila. I da, bila je bogata. Često je mama poslije škole
dolazila po nju Hondinim SUV-om. Živjela je u predgrađu, u
kockastoj kući s velikim prozorima, bez zavjesa, tako da bi noću
kuća bila osvijetljena svim nijansama žute boje. Ispred se
prostirala velika površina uredno pokošene trave, bez ikakvih
nepotrebnih stvari.
Tesin je tata bio
pomorac. Mama nije radila. Lidija je bila lijepa žena, duge plave
kose poput Tese, pravilnih crta lica i uvijek lijepo odjevena. Ali,
unatoč svemu, nekako sjetna. Kada je bila zamišljena, desnom bi
rukom dotaknula usne ili bi pak lice prekrila svojim dugačkim
prstima. Izgriženi nokti bili su pomno skriveni ispod umjetnih, o
kojima su se jednom tjedno brinule kozmetičarke.
Najviše je
vremena provodila u svom komadiću
raja, kako je nazivala ružičnjak s
desne strane kuće, ispod Tesinog prozora. Bijele, žute, crvene i
narančaste ruže izvijale su se prema suncu. Često je znala uroniti
lice među latice i udisati njihov nježan miris. Tesa ju je
znala promatrati kako u jesen satima kleči i nešto čeprka po
zemlji. Ili kako ih orezuje, nježno ih držeći u ruci. Kada bi
bila gotova, Tesa je namjerno na njezino remek-djelo znala proliti
Coca-Colu preostalu u čaši ili pak baciti žvakaću koja bi se
nemilosrdno prilijepila uz ružičaste latice.
- - -
“Mama!” zazvala ju je Tesa vrativši se kući poslije škole.
Tišina.
“Mama!” ponovila je još jednom, glasnije.
Nije kući!
Vjerojatno kupuje još koju tonu ruža! Ili lopate!
nervozno je pomislila.
Odložila je
torbu, cipele zamijenila baršunastim papučama i krenula u pravcu
kuhinje. Otvorila je hladnjak koji je zjapio prazan. Bijesno je
zalupila vrata i popila čašu vode. Potom je ubacila CD i pojačala
Serenu Gomez do maksimuma. Zavalila se na kauč, podigla noge na
stakleni stolić i stala listati novi broj Cosmopolitana.
“Zaboga, kakva
je to buka! Cijela kuća podrhtava! Tesa, gasi to!” dopro je do nje
mamin glas.
“Bok i tebi”, pozdravila ju je Tesa stišavši muziku. “Gdje si bila?ˮ
“Imala sam
termin za manikuru. Vesna je zaposlila neku novu curu koja je stvarno
jako draga! Malo je starija od tebe. Počela je s...ˮ
“Ma daj, kako
zabavno”, prekinula ju je Tesa usred rečenice.
“Zašto si
danas tako nervozna?” tiho ju je upitala.
“Zašto sam
nervozna? Zašto sam nervozna? Pa zar ti nisam rekla da je prošli
tjedan bio roditeljski? Ponovila sam ti to bar deset puta! De-set
pu-ta! Ali ne, ti me uopće nisi čula. Kao što me nikada ne slušaš,
uostalom, kada ti nešto pokušavam reći. Zašto si zaboravila?
Znaš, Lidija, nije bilo tako teško zapamtiti da se moraš nacrtati
u školi u pet popodne, ono, kao i većina roditelja. Odraditi nešto
što ima veze sa mnom. Sa mnom!” Tesa je bila nezaustavljiva.
“Ali, dušo”, pokušala je Lidija reći štogod u svoju obranu, svjesna da sve
ionako nema nikakvog smisla. Dovraga, zaboravila je na taj
roditeljski sastanak. I to je činjenica.
“Što? Bila si
gdje? A da, na manikuri, čula sam te. Vidiš, ja, za razliku od
tebe, slušam kada mi nešto govriš. I znaš što je najgore od
svega? Mene je ona glupa Klarićka onda pozvala sa strane i stala me
ispitivati zašto se nitko od mojih nije pojavio. Pilila me pola
sata! Ali da, zašto bi se ti potrudila doći u školu? Znaš li ti
uopće gdje se nalazi moja škola? Čekaj, evo, sad ću ti objasniti.
To ti je ona velika žuta zgrada, a malo dalje je jedan frizerski
salon, a još malo dalje Cro design studio. Je li ti sada jasnije?!
Jesi li zapamtila?!ˮ
Zapravo, Tesu
uopće nije bilo briga što je mama zaboravila doći na roditeljski
sastanak. Doći će na drugi. Ali problem je nastao kada ju je
profesorica Klarić na to upozorila. Nju je upozorila. Pa nije ona
netko koga će se na nešto upozoravati. No, kad je već ispalo tako,
sasut će sav svoj bijes mami u lice.
“Tesa, sad je
stvarno bilo dosta!” Lidija ju je ljutito prekinula. “Priznajem,
zaboravila sam. Žao mi je. Drugi put neću. Obećajem! Ponovit ću
si deset puta! Zalijepit ću sticker
na frižider! Kada su sljedeće informacije? Idući tjedan? I da,
naravno da znam gdje je tvoja škola. Nekoć je bila i moja.ˮ
“Kako mi ideš
na živce!ˮ
“Zaboga, Tesa,
da te netko čuje, pomislio bi da cijele dane provodim na manikurama
ili da sumanuto obilazim trgovine! A to nije...ˮ
“Tata sigurno
ne bi zaboravio! Zlo mi je od svega! Od svega!ˮ
Tesin je glas
počeo podrhtavati. Svim silama se trudila suspregnuti suze. U njezin
imidž nikako se ne uklapa slika neke cmizdravice.
“I što bih ja
sad trebala? Ubiti se jer sam zaboravila?ˮ
“Ma daj, nemoj
biti tako patetična! Možda bi se samo trebala prisjetiti da ja, na
moju žalost, živim s tobom. Eto! Znaš šta, jedva čekam da se
tata vrati s broda. Barem ću moći s nekime razgovarati u ovoj
kući!ˮ
Lidija je
zašutjela. Predobro je poznavala svoju kćer. Znala je da je bolje
na vrijeme prekinuti prepirku koja ih ionako nigdje ne bi odvela.
“Koliko je
sati? Dva?! Idem nam napraviti nešto za ručak. Pohano meso i
pomfrit. Može?” nastojala je nekako ublažiti ovu neugodnu
situaciju.
“Ti se šališ?
Zar nije jednostavnije naručiti pizzu? Mislim, ono, da si ne oštetiš
lak na noktima koji je tako fan-ta-sti-čan”, ironično je dobacila.
“Zašto bi se uopće trudila oko ičega? Zapravo, kad malo bolje
razmislim, ja više nisam gladna. Zahvaljujući tebi!ˮ
Ustala se s kauča
i zatvorila se u svoju sobu. Sažvakala je na brzinu par light
keksa čija je poluotvorena kutija
stajala na stolu. Predjelo prije one
odvratne pizze! pomislila je.
Legla je na
krevet. Glava joj je tutnjala od siline misli. Sjetila se kada je
jednom u gradu vidjela Hanu i njezinu mamu. Ona žena je totalna
frikuša, kao i njezina kći, uostalom. Duga crvena kosa, traperice,
nekakav vuneni džemper, dugački šal, patchwork
torba... i martensice. Martensice! Ni u najluđim snovima nije mogla
zamisliti svoju mamu u martensicama. Sjedile su na terasi nekog
kafića, razgovarale i smijale se. Točnije, Hana je nešto govorila,
a njezina se mama smijala. Podsjetila ju je tada na Juliju Roberts i
onaj njezin široki osmijeh. Jele su sladoled sa šlagom i čokoladnim
preljevom, neopterećene silnim kalorijama koje će unijeti. Tesu su
prošli trnci ljubomore. Ona i mama povremeno su obilazile trgovine,
kupovale sve i svašta (za Tesu, naravno), znale bi i ručati u nekom
od gradskih restorana, ali rijetko su se kada tako smijale. Zapravo,
kad malo bolje razmisli, gotovo da uopće i nisu razgovarale. Ponekad
ni sama ne zna zašto joj mama ide tako neopisivo na živce. Kada je
vidi onako plahu, sjetnu, izgubljenu, života joj je dosta. A što je
najgore od svega, mama je tako neodoljivo podsjeća na Barbaru iz
njezinog razreda. Samo je krivo pogledaš i već je na rubu suza.
Koja jadnica! Davno je sebi obećala da nikada neće postati takva.
Sjena koja se skriva od izazova vanjskog svijeta.
Dok je čekala
dostavljenu pizzu, uzela je s noćnog ormarića Bratstvo
crnog bodeža – Vječna kletva.
Ipak ona nije tako glupa da ne bi pročitala nijednu knjigu.
peto poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!
(fotografija: pexels.com)
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar