Kad si u problemima

Hana je tog jutra zurila u strop. Sigurno pola sata. Čula je budilicu, naravno da ju je čula, ali nije željela ustati iz kreveta. Kiša je lagano padala. Kapi koje su klizile niz prozor privukle su Haninu pažnju. Još kao djevojčica voljela je kišu. Nije joj smetalo što se neće moći igrati vani. Pa i kući može biti zanimljivo kad imaš brdo slikovnica. I mamu koja ih čita na tako fora način. Da, mama je znala sašiti i krpenog zmaja, zeca, lisicu ili mačka koje bi onda navukla na jednu ruku, dok je drugom listala stranice slikovnica čiju je priču Hana čula već zasigurno sto puta. Ali nema veze. Svaki je put bilo podjednako zabavno. Mamin glas, čas glasniji, čas tiši, sve te šarene životinjice, da, Hani se činilo kao je da u dječjem kazalištu gdje se predstava izvodi samo za nju. Ponekad bi se grleno smijala, a ponekad bi lice, od tih strašnih priča, prekrila jastukom.
No, bila su to neka druga vremena, ona koja su pripadala davnom svijetu djetinjstva. Hana se nekako nostalgično prisjetila kako je tada sve bilo drugačije i jednostavno; ona, mama, lutke, slikovnice, skakanje po krevetima, igre u parku ispred kuće, popodneva kod bake i djeda... Sada bi dala sve na svijetu da se, poput Alise, može vratiti u tu svoju zemlju čuda. Barem nakratko, dok ne prođe ovo...
Priljubila je lice uz prozor i stala promatrati kapi koje klize. Oduvijek je vjerovala da, kada se dvije kapljice uspiju spojiti, njoj će se ispuniti neka želja.
Zaokupljena svojom željom, jednom jedinom koju već mjesecima nosi u sebi, nije ni čula da je mama ušla u sobu.
“Hana! Već je sedam i pol! Zar si zaspala? Nema šanse da do osam stigneš u školu.ˮ
“Hej, mama, nisam zaspala, samo mi jutros nekako nije dobro... Boli me želudac i... ne znam... jednostavno se osjećam loše.ˮ
“Oh, malena, zar opet? Mislim da ovoga puta...ˮ
“Ma proći će, ne brini. Znaš i sama, približava se kraj školske godine i uvijek imamo brdo toga... Testovi, ispitivanja, zadaćnice... To je nervoza, ništa drugo, samo nervoza.ˮ
Mama ju ju poljubila u kosu, nježno kako samo ona to zna.
“Skuhat ću ti čaj. Kamilica, metvica, stolisnik, crveni ili zeleni?” nabrajala je. Bila je pravi terorist kada je u pitanju zdravi način života.
“Kamilica će biti sasvim ok. Evo, stižem.ˮ
Mama je zatvorila vrata. Hana je opet ostala sama sa svojim mislila. I problemima. A njezin najveći problem zove se Tesa Horvat.

prvo poglavlje romana Stavit ću te na facebook!

(fotografija: pixabay.com)