Nakon otprilike
mjesec dana Hana se već naviknula na novu školu i profesore. I na
novo društvo. Uglavnom je bila zadovoljna. Zapravo je bilo puno
bolje no što je očekivala da bi moglo biti.
Ovaj je tjedan
imala popodnevnu smjenu pa kući nikad ne bi došla prije osam navečer.
Ako bi ostala na kavi s prijateljicama, onda malo kasnije, oko devet i pol.
To je ujedno bila i gornja granica
dopuštenih izlazaka.
“Bok, mama!” viknula je Hana već s ulaznih vrata.
“Bok, malena!” pozdravila ju je Lora svojim vedrim glasom.
“Uhhh, totalno
sam umorna. Mmmmmm, što to tako fino miriše? Čekaj, da pogodim...
pizza.”
“Točno! A za
desert, palačinke!ˮ
“S Nutellom?”
“Naravno! I
šlagom!”
“Ajme, mama,
dobit ću deset kila nakon ove večere.”
“Ma daj,
pogledaj se kako si mršava, kad bi barem dobila koju kilu. Ne bi ti
bilo loše, znaš?”
Uistinu, Hana je
bila sitna i skladno građena. Crna kratka kosa uokvirivala je
njezino lijepo oblikovano lice, a jedan joj je pramen padao preko
očiju. S lijeve strane nazirao se undercut.
Ipak, na njezinom su licu prevladavale oči: velike, smeđe, dugih
trepavica, praćene pravilnim lukom obrva. Usnama baš i nije bila
zadovoljna; bile su odveć tanke za Hanin ukus te ih je često
nastojala naglasiti sjajilom boje breskve. Sve u svemu, nije bila
nezadovoljna.
“I kako je
danas bilo u školi?” krenula je mama s pitanjima.
“A ono, ok”, odgovarala je Hana trpajući u usta pizzu čiji se sir rastezao poput
žvakaće.
“Kako stojiš s
matematikom?ˮ
“Ne baš
sjajno, no Marin bi mi mogao pokazati te dosadne algebarske izraze.
On ti je totalni frik za matematiku. Znaš, htio je upisati
prirodoslovnu gimnaziju, ali nije imao dovoljan prosjek ocjena pa je
na kraju upao u opću. A mislim, ni sama ne znam koliko je to njemu
zanimljivo. Hrvatski, engleski, talijanski, likovna umjetnost. Pa sve
one lektire... Baš bed!ˮ
“Kakav je taj
Marin?ˮ
“Pa, Marin je
ok dečko, možda malo povučen, sav je u nekom svom svijetu fizike,
kemije, biologije... Ali stvarno je ok.ˮ
“A ona
djevojka... Tesa, zar ne?ˮ
“Pizza je bila
super. Možemo li sada prijeći na palačinke?ˮ
“Hana, čekaj
malo. Hajde, pospremi tanjure sa stola”, blago će mama.
Hana je šutke
posložila tanjure u perilicu suđa, prebrisala stol, iznijela dva
tanjurića za palačinke i dvije šalice. Zagrijala je mlijeko i
pripremila kakao za mamu i sebe.
“Hana, što je
s Tesom?ˮ
“Tesa kao
Tesa”, rekla je ulijevajući vreli kakao u šalice i stavljajući
palačinke na tanjuriće. “Glavna faca u razredu. Mislim, ono, nije
da mi to smeta, ali...ˮ
“Ali?ˮ
“Ma zna ona
biti ok, zabavna, duhovita, uvijek spremna na neku akciju, ali nije
moj tip.ˮ
“Misliš, nije
kao Ana?ˮ
“Da, nije kao
Ana. Ili Mia. Ili Iva. Nego, večera je bila super. Idem sada pod tuš
pa u krevet. Večeras se družim s Hobitom.ˮ
“Ok, malena,
laku noć. Mene čeka duga radna večer”, mama ju je glasno cmoknula
u obraz.
treće poglavlje romana "Stavit ću te na Facebook!"
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar