utorak, 21. veljače 2017.

Kad se vratiš iz škole i totalno si gladna

Nakon otprilike mjesec dana Hana se već naviknula na novu školu i profesore. I na novo društvo. Uglavnom je bila zadovoljna. Zapravo je bilo puno bolje no što je očekivala da bi moglo biti.
Ovaj je tjedan imala popodnevnu smjenu pa kući nikad ne bi došla prije osam navečer. Ako bi ostala na kavi s prijateljicama, onda malo kasnije, oko devet i pol. To je ujedno bila i gornja granica dopuštenih izlazaka.
“Bok, mama!” viknula je Hana već s ulaznih vrata.
“Bok, malena!” pozdravila ju je Lora svojim vedrim glasom.
“Uhhh, totalno sam umorna. Mmmmmm, što to tako fino miriše? Čekaj, da pogodim... pizza.
“Točno! A za desert, palačinke!ˮ
“S Nutellom?
“Naravno! I šlagom!
“Ajme, mama, dobit ću deset kila nakon ove večere.
“Ma daj, pogledaj se kako si mršava, kad bi barem dobila koju kilu. Ne bi ti bilo loše, znaš?
Uistinu, Hana je bila sitna i skladno građena. Crna kratka kosa uokvirivala je njezino lijepo oblikovano lice, a jedan joj je pramen padao preko očiju. S lijeve strane nazirao se undercut. Ipak, na njezinom su licu prevladavale oči: velike, smeđe, dugih trepavica, praćene pravilnim lukom obrva. Usnama baš i nije bila zadovoljna; bile su odveć tanke za Hanin ukus te ih je često nastojala naglasiti sjajilom boje breskve. Sve u svemu, nije bila nezadovoljna.
“I kako je danas bilo u školi?” krenula je mama s pitanjima.
“A ono, ok”, odgovarala je Hana trpajući u usta pizzu čiji se sir rastezao poput žvakaće.
“Kako stojiš s matematikom?ˮ
“Ne baš sjajno, no Marin bi mi mogao pokazati te dosadne algebarske izraze. On ti je totalni frik za matematiku. Znaš, htio je upisati prirodoslovnu gimnaziju, ali nije imao dovoljan prosjek ocjena pa je na kraju upao u opću. A mislim, ni sama ne znam koliko je to njemu zanimljivo. Hrvatski, engleski, talijanski, likovna umjetnost. Pa sve one lektire... Baš bed!ˮ
“Kakav je taj Marin?ˮ
“Pa, Marin je ok dečko, možda malo povučen, sav je u nekom svom svijetu fizike, kemije, biologije... Ali stvarno je ok.ˮ
“A ona djevojka... Tesa, zar ne?ˮ
“Pizza je bila super. Možemo li sada prijeći na palačinke?ˮ
“Hana, čekaj malo. Hajde, pospremi tanjure sa stola”, blago će mama.
Hana je šutke posložila tanjure u perilicu suđa, prebrisala stol, iznijela dva tanjurića za palačinke i dvije šalice. Zagrijala je mlijeko i pripremila kakao za mamu i sebe.
“Hana, što je s Tesom?ˮ
“Tesa kao Tesa”, rekla je ulijevajući vreli kakao u šalice i stavljajući palačinke na tanjuriće. “Glavna faca u razredu. Mislim, ono, nije da mi to smeta, ali...ˮ
“Ali?ˮ
“Ma zna ona biti ok, zabavna, duhovita, uvijek spremna na neku akciju, ali nije moj tip.ˮ
“Misliš, nije kao Ana?ˮ
“Da, nije kao Ana. Ili Mia. Ili Iva. Nego, večera je bila super. Idem sada pod tuš pa u krevet. Večeras se družim s Hobitom.ˮ
“Ok, malena, laku noć. Mene čeka duga radna večer”, mama ju je glasno cmoknula u obraz.

treće poglavlje romana "Stavit ću te na Facebook!"

(fotografija: pixabay.com)

Nema komentara:

Objavi komentar