Sat biologije.
Tišina. Gotovo da ne možeš čuti ni vlastito disanje. Profesorica
Benković danas ispituje ili, kako ona to voli reći, samo provjerava
usvojeno gradivo. Lista imenik i nasumice bira žrtve.
Ima jednu groznu osobinu – učenike ne zove po imenu, nego
isključivo po prezimenu. A to djeluje još grozomornije.
Neke je već
prozvala, primjerice Robertu koja je zaradila jedinicu, Ivu koja se
izvukla s dvojkom i Anu koja je iskoristila ispriku. Hana je svoju za
ovo polugodište već potrošila.
“Načinović!” oglasila se Benkovićka.
Hana je protrnula. Da se barem
zemlja otvorila i progutala je zajedno sa stolicom. Pa da sada pada i
pada dok ne izviri na drugom kraju svijeta.
“Da čujemo,
Načinović, reci nam nešto o građi stanice.”
“Pa, stanica je
osnovna struktura svih živih bića. Sva živa bića izgrađena su od
jedne ili više stanica i...”
“Misliš reći
svi živi organizmi”, Benkovićka ju je pogleda kroz poluspuštene naočale.
“Da, mislim,
svi živi organizmi imaju jednu ili više stanica tako da mogu biti
jednostanični kao bakterije i višestanični kao čovjek.”
“Kakve mogu
biti stanice?”
“Prokariotske i
eukariotske”, ponavljala je Hana ono što je zapamtila na nekom od
prethodnih satova jer u međuvremenu nije ni otvorila udžbenik.
“Opširnije,
molim!”
“Pa,
prokariotska stanica je jednostavna, jednostavne građe, krajnje
primitivna...”
“Primitivna?!”
“Mislim reći,
jednostavna je...”
“Ima staničnu
stijenku i membranu, ali nema staničnu jezgru i organele, osim
ribosoma”, došapnuo joj je Marin.
“Glasnoviću,
želiš li ti nastaviti?”
“Ne, ja, samo,
ovaj...”
“Onda šuti,
molim lijepo! Dakle, čuli smo kakva je prokariotska stanica.
Načinović, nastavi... Eukariotska stanica...”
“Eukariotska
stanica, u njoj su se razvile brojne organele kao što su lizosomi,
plastidi i drugi...” zastala je.
“Koji drugi?”
“Golgijev
aparat, mitohondrij...” tiho se oglasio Marin.
“Golgijev
aparat i mitohondrij”, ponovila je Hana.
“Nabroji
organele!”
“Stanična
jezgra, ribosomi, vezikula...” pokušao je opet Marin.
“Da skratimo,
Načinović, nisi učila. Ovo je jedinica, vjerujem da si i sama toga
svjesna. A jedinicu je zaradio i Glasnović.”
“Ali,
profesorice, ja...”
“Da,
Glasnoviću, i tebi ću upisati jedinicu. Šteta nakon one petice iz
pismenog, ali šaptanje je skupo, Glasnoviću, skupo. Za dva tjedna
pišemo kontrolni. Imate dovoljno vremena za učenje!”
Zvonilo je.
Konačno veliki odmor. Hani je bilo malo neugodno zbog te jedinice.
Ipak je ona dobra učenica. Ali što sad? Naučit će tu glupu
biologiju do kontrolnog. Možda se i javi da ispravi današnju
jedinicu.
“Hvala ti!
Sorry zbog jedinice”, rekla je Marinu dok su izlazili iz razreda.
“Ma ok, lako ću
je ispraviti.”
“Ne, stvarno,
hvala ti. Tko bi se usudio šaptati kod Benkovićke! Nitko!”
Marin se
nasmijao. Njegove neukrotive crne kovrče poskakivale su kako je
hodao. Pogledao ju je svojim gotovo crnim očima. Bio je zapravo
zgodnjikav taj Marin, na neki poseban način. Već ga je mogla
zamisliti u nekom laboratoriju, nagnut nad mikroskopom, kako proučava
građu stanice i nešto zapisuje. Unatoč tome što je rasturao
prirodne predmete, nije bio onaj tip štrebera koji nikome ne bi
pomogao. Naprotiv! Davao je riješene zadatke iz matematike na
prepisivanje, a mogao si ga i pitati ako ti ne bi bilo jasno štogod
iz fizike.
“Ako želiš,
možemo zajedno učiti za kontrolni”, jedva čujno je progovorio.
“Baš si drag,
ali ne treba. Nije to baš nešto nesavladivo. Hvala ti!” rekla je i
potrčala za Anom i Ivom.
“O čemu si to
razgovarala s Marinom?” upitala ju je Ana zagonetno se smiješeći.
“Ni o čemu
posebnom.”
“Ne?ˮ
“Ne!ˮ
“Ipak ti je
šaptao kod Benkovićke, a to nije mala stvar”, Ana je bila uporna.
Hana joj se
nasmiješila, naslonila se na zidić i uzela iz torbe svoj sendvič.
Unatoč jedinici, bila je dobro raspoložena. Dan je, naime, bio
oblačan, a Hana voli takve dane. Možda zato jer je podsjećaju na
velegradske vedute koje je njezin tata uporno slikao. Tko zna kako bi
izgledao taj isti grad okupan suncem? Odmaknula je pramen kose s
lica. I njezina je crna hoodica
imala prigodan natpis za današnji dan – I
like people who smile when it's raining.
šesto poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar