U shoppingu

“Mama, nas par cura iz razreda išlo bi sutra predvečer na pizzu”, dočekala je Hana mamu u subotnje jutro.

“Hana, nisam još ni kavu popila...” sneno će Lora.

“Evo, ja ću ti je napraviti! Duplu, zar ne?” već je miješala dvije žličice Nes cafea i dolijevala toplu vodu. “I malo mlijeka. Smeđi šećer? Želiš da ti napravim i toast? Samo reci, nije to meni nikakav problem.ˮ

“Dobro, reci, što ti treba?ˮ

“Čekaj, najprije popij kavu. Onda, može toast?ˮ

“Može, naravno”, nasmiješila se mama.

Uživale su u laganom ritmu jutra. Lori nije smetalo što se Hana do podne ne skida iz pidžame.

“Dakle, išla bi sutra na pizzu. Kada? S kime?ˮ

“Pa, išle bismo Ana, Iva i ja. Možda i Mia. Negdje oko šest. Otvorila se neka nova pizzeria u vintage stilu.ˮ

“Ali da si kući najkasnije do devet i pol. U redu?ˮ

“Dogovoreno! Mama, i još nešto...ˮ

“Slušam.ˮ

“Ja bih si kupila jednu majicu... zapravo dvije... Da samo znaš kako dobro izgledaju. Ima ih u H&M-u, vidjela sam u on-line katalogu.ˮ

“Hana, prošli sam ti mjesec kupila dvije majice jer su bile takooo fooora. I dva para šarenih dokoljenki. I one su isto bile takooo fooora. Ne znam...ˮ

“Ako je lova u pitanju, ne brini, nije problem.ˮ

“Kako misliš nije problem?ˮ

“Dao mi je djed prošli tjedan džeparac... Nek mi se nađe...ˮ

“Razmazit će te! Uostalom, već te razmazio!ˮ

“Onda smo se dogovorile. Danas popodne idemo u shopping!ˮ

Vrativši se kući iz grada, Hana je bila presretna, a mama premorena. Jer, najprije su posjetile H&M, ali majice su bile tako bezveze kada ih je probala. Onda su išle u Talley Weijl, no i ondje je sve bilo bezveze. Potom u Tezenis pa u Zaru. Onda je pak Hana bila izvan sebe jer se nije mogla odlučiti. Morala je uzeti kreativni predah pa ju je mama počastila bijelom kavom, dok ne sabere misli. Uz to je naručila i čokoladnu tortu jer su ugljikohidrati izvor energije – to je naučila iz biologije, da mama ne bi rekla da uči samo one predmete koje voli – a njoj je sada energija itekako bila potrebna. Na kraju je odlučila da će se ipak vratiti u H&M i još jednom isprobati one majice. Sada je pak zaključila da joj stoje savršeno. No, mama nije bila oduševljena svom tom čipkom pa je Hana pristala na kompromis (kao da je imala nekog izbora) – kupit će istu takvu majicu, ali bez čipke, ružičaste boje. I crnu majicu na bretelice. Po stoti je put ušla u svlačionicu i na kraju ipak zaključila, nakon što je provela pola sata pred ogledalom, da je i ova kombinacija isto tako savršena. Naravno, Hana ne bi bila Hana da od mame nije iskamčila i crnu torbicu. I tako je, ponosna i sretna, u svakoj ruci s jednom vrećicom, stigla kući.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Pripreme za doček Nove i luzerica

“Jeste li počele razmišljati o dočeku Nove?” pitala ih je Ana.

“Nove?! Pa ima još mjesece dana do Nove”, odgovorila je Hana.

“Ali znaš kako to brzo prođe”, nastavila je Ana.

“A kamo bismo išle? Starci nas sigurno neće pustiti same”, uključila se Iva.

“Jeste čule da Tesa ide na doček kod neke svoje frendice? Pozvala je Robertu i Lizu i još par cura. Navodno će biti vani do jutra. Eto, mi nismo dio njezine ekipe. Mi smo out, mi smo za nju luzerice, čisti fejl...ˮ

“Daj, Ana, prekini!” ušutkala ju je Hana pomalo grubo. “Zabole me ona stvar s kim i gdje Tesa ide na doček Nove!ˮ

“Meni bi ipak bilo drago da nas je pozvala. Nego, mislila sam da možemo malo do grada, ono, do devet, kao i inače, a onda kod mene”, predložila je Ana.

“Do devet?!” Mia ju je začuđeno pogledala. “I kada svi tek budu izlazili, mi ćemo ići kući. Vau!ˮ

“Tvoji će biti kući?” upitala je Hana.

“Ne znam, možda, a možda će ići kod prijatelja, ali ne bi dugo ostali, najkasnije do jedan iza ponoći.ˮ

“Baš je bed što ne možemo biti vani cijelu noć”, primijetila je Mia. “Ti starci stvarno znaju zapiliti. Mislim, ono, pa nismo neke balavice. Svi će negdje izaći, a mi...ˮ

“Ma smislit ćemo već nešto”, Hana je bila optimistična.

“Ja već danima razmišljam o tome što ću obući”, Ana je mislima već bila na nekom glamuroznom dočeku Nove godine. “To mi je baš chill.ˮ

“A zašto, molim te lijepo? Za pidžama party?” bocnula ju je Iva. “Vrh će nam biti ako se okupimo doma kod tebe.ˮ

“Cure, zvonilo je. Čeka nas antička tragedija”, Hana je prekinula njihovo oduševljenje pripremama za skorašnji doček.

“Djevojčice!” začule su odjednom Tesin glas.

Roberta i Liza stajale su iza nje zamahujući svojim dugim kosama i vidno se dosađujući jer se Tesa uopće obratila ovim luzericama.

“Brzo, brzo na hrvatski, da ne biste zakasnile.ˮ

“Hej, Tesa! Znaš, super su ti one fotke iz Dubaija!” rekla je Ana.

“Jel' da da jesu?” pogledala ju je svisoka.

U tom je trenu pored njih potrčala Barbara noseći u rukama nekakve bilježnice. Barbara je bila poprilično nevidljiva i jako povučena djevojka. Ali Hani je bila draga. Kada ju je primijetila, Tesa je za njom viknula:

“Barbara, gdje nabavljaš odjeću? Čekaj da pogodim! Pa u Caritasu, naravno!ˮ

Potom ju je, kao, slučajno gurnula, a bilježnice su popadale po podu.

“Ups! Baš si nespretna!ˮ

Roberta i Liza stale su se glupavo hihotati. Hana je pokupila bilježnice i predala ih Barbari

koja je nestala brzinom munje.

“Glupa ti je fora, znaš”, odbrusila je Tesi. “Ja idem, a vi kako hoćete!” rekla je Ivi i Ani. U glasu joj se osjećala ljutnja.

Dok su se uspinjali na drugi kat, Hana je ispred sebe ugledala crne kovrče. Nasmiješila se samoj sebi.

šesto poglavlje romana Stavit ću te na Fabebook!

(fotografija: pexels.com)

Biologija kao noćna mora

Sat biologije. Tišina. Gotovo da ne možeš čuti ni vlastito disanje. Profesorica Benković danas ispituje ili, kako ona to voli reći, samo provjerava usvojeno gradivo. Lista imenik i nasumice bira žrtve. Ima jednu groznu osobinu – učenike ne zove po imenu, nego isključivo po prezimenu. A to djeluje još grozomornije.

Neke je već prozvala, primjerice Robertu koja je zaradila jedinicu, Ivu koja se izvukla s dvojkom i Anu koja je iskoristila ispriku. Hana je svoju za ovo polugodište već potrošila.

“Načinović!” oglasila se Benkovićka.

Hana je protrnula. Da se barem zemlja otvorila i progutala je zajedno sa stolicom. Pa da sada pada i pada dok ne izviri na drugom kraju svijeta.

“Da čujemo, Načinović, reci nam nešto o građi stanice.”

“Pa, stanica je osnovna struktura svih živih bića. Sva živa bića izgrađena su od jedne ili više stanica i...”

“Misliš reći svi živi organizmi”, Benkovićka ju je pogleda kroz poluspuštene naočale.

“Da, mislim, svi živi organizmi imaju jednu ili više stanica tako da mogu biti jednostanični kao bakterije i višestanični kao čovjek.”

“Kakve mogu biti stanice?”

“Prokariotske i eukariotske”, ponavljala je Hana ono što je zapamtila na nekom od prethodnih satova jer u međuvremenu nije ni otvorila udžbenik.

“Opširnije, molim!”

“Pa, prokariotska stanica je jednostavna, jednostavne građe, krajnje primitivna...”

“Primitivna?!”

“Mislim reći, jednostavna je...”

“Ima staničnu stijenku i membranu, ali nema staničnu jezgru i organele, osim ribosoma”, došapnuo joj je Marin.

“Glasnoviću, želiš li ti nastaviti?”

“Ne, ja, samo, ovaj...”

“Onda šuti, molim lijepo! Dakle, čuli smo kakva je prokariotska stanica. Načinović, nastavi... Eukariotska stanica...”

“Eukariotska stanica, u njoj su se razvile brojne organele kao što su lizosomi, plastidi i drugi...” zastala je.

“Koji drugi?”

“Golgijev aparat, mitohondrij...” tiho se oglasio Marin.

“Golgijev aparat i mitohondrij”, ponovila je Hana.

“Nabroji organele!”

“Stanična jezgra, ribosomi, vezikula...” pokušao je opet Marin.

“Da skratimo, Načinović, nisi učila. Ovo je jedinica, vjerujem da si i sama toga svjesna. A jedinicu je zaradio i Glasnović.”

“Ali, profesorice, ja...”

“Da, Glasnoviću, i tebi ću upisati jedinicu. Šteta nakon one petice iz pismenog, ali šaptanje je skupo, Glasnoviću, skupo. Za dva tjedna pišemo kontrolni. Imate dovoljno vremena za učenje!”

Zvonilo je. Konačno veliki odmor. Hani je bilo malo neugodno zbog te jedinice. Ipak je ona dobra učenica. Ali što sad? Naučit će tu glupu biologiju do kontrolnog. Možda se i javi da ispravi današnju jedinicu.

“Hvala ti! Sorry zbog jedinice”, rekla je Marinu dok su izlazili iz razreda.

“Ma ok, lako ću je ispraviti.”

“Ne, stvarno, hvala ti. Tko bi se usudio šaptati kod Benkovićke! Nitko!”

Marin se nasmijao. Njegove neukrotive crne kovrče poskakivale su kako je hodao. Pogledao ju je svojim gotovo crnim očima. Bio je zapravo zgodnjikav taj Marin, na neki poseban način. Već ga je mogla zamisliti u nekom laboratoriju, nagnut nad mikroskopom, kako proučava građu stanice i nešto zapisuje. Unatoč tome što je rasturao prirodne predmete, nije bio onaj tip štrebera koji nikome ne bi pomogao. Naprotiv! Davao je riješene zadatke iz matematike na prepisivanje, a mogao si ga i pitati ako ti ne bi bilo jasno štogod iz fizike.

“Ako želiš, možemo zajedno učiti za kontrolni”, jedva čujno je progovorio.

“Baš si drag, ali ne treba. Nije to baš nešto nesavladivo. Hvala ti!” rekla je i potrčala za Anom i Ivom.

“O čemu si to razgovarala s Marinom?” upitala ju je Ana zagonetno se smiješeći.

“Ni o čemu posebnom.”

“Ne?ˮ

“Ne!ˮ

“Ipak ti je šaptao kod Benkovićke, a to nije mala stvar”, Ana je bila uporna.

Hana joj se nasmiješila, naslonila se na zidić i uzela iz torbe svoj sendvič. Unatoč jedinici, bila je dobro raspoložena. Dan je, naime, bio oblačan, a Hana voli takve dane. Možda zato jer je podsjećaju na velegradske vedute koje je njezin tata uporno slikao. Tko zna kako bi izgledao taj isti grad okupan suncem? Odmaknula je pramen kose s lica. I njezina je crna hoodica imala prigodan natpis za današnji dan – I like people who smile when it's raining.

šesto poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Ljubomora

“Ajme, pogledaj te fotke!” uzbuđeno je govorila Roberta prelistavajući fotografije na Facebooku.

“Vrh!” ubacila bi se Mia.

“Kako dobro izgleda u kupaćem! Kada bih barem ja tako izgledala”, uzdisala je Ana.

“Pogledaj samo koliko ima lajkova! Dvjesto! I Karlo joj je lajkao fotke! Vaaau! A meni nije ni frend na Fejsu”, sjetno je rekla Roberta.

“Meni je super ova fotka u pustinji”, uključila se Iva.

“A vidi hotel, kako se ono zove, Burj-nešto-Dubai, pa to more, kako je plavo. I ja bih tamo ljetovala”, nabrajala je Ana.

“Savršeno!” kratko je dometnula Hana.

“Blago Tesi”, tužno su zaključile. “Baš je sretnica, a ne kao mi...ˮ

- - -

Kako je protekli vikend bio produžen, Tesa Horvat provela je tri dana s roditeljima u Dubaiju. Naravno, otputovali su i vratili se avionom. I svaki je korak, od početka do kraja putovanja, popratila fotografijama koje je objavila na Facebooku i Instagramu.

Tesa nije bila kao ostale djevojke u razredu. Bila je jako lijepa i uvijek se dobro oblačila. I da, bila je bogata. Često je mama poslije škole dolazila po nju Hondinim SUV-om. Živjela je u predgrađu, u kockastoj kući s velikim prozorima, bez zavjesa, tako da bi noću kuća bila osvijetljena svim nijansama žute boje. Ispred se prostirala velika površina uredno pokošene trave, bez ikakvih nepotrebnih stvari.

Tesin je tata bio pomorac. Mama nije radila. Lidija je bila lijepa žena, duge plave kose poput Tese, pravilnih crta lica i uvijek lijepo odjevena. Ali, unatoč svemu, nekako sjetna. Kada je bila zamišljena, desnom bi rukom dotaknula usne ili bi pak lice prekrila svojim dugačkim prstima. Izgriženi nokti bili su pomno skriveni ispod umjetnih, o kojima su se jednom tjedno brinule kozmetičarke.

Najviše je vremena provodila u svom komadiću raja, kako je nazivala ružičnjak s desne strane kuće, ispod Tesinog prozora. Bijele, žute, crvene i narančaste ruže izvijale su se prema suncu. Često je znala uroniti lice među latice i udisati njihov nježan miris. Tesa ju je znala promatrati kako u jesen satima kleči i nešto čeprka po zemlji. Ili kako ih orezuje, nježno ih držeći u ruci. Kada bi bila gotova, Tesa je namjerno na njezino remek-djelo znala proliti Coca-Colu preostalu u čaši ili pak baciti žvakaću koja bi se nemilosrdno prilijepila uz ružičaste latice.

- - -

“Mama!” zazvala ju je Tesa vrativši se kući poslije škole.

Tišina.

“Mama!” ponovila je još jednom, glasnije.

Nije kući! Vjerojatno kupuje još koju tonu ruža! Ili lopate! nervozno je pomislila.

Odložila je torbu, cipele zamijenila baršunastim papučama i krenula u pravcu kuhinje. Otvorila je hladnjak koji je zjapio prazan. Bijesno je zalupila vrata i popila čašu vode. Potom je ubacila CD i pojačala Serenu Gomez do maksimuma. Zavalila se na kauč, podigla noge na stakleni stolić i stala listati novi broj Cosmopolitana.

“Zaboga, kakva je to buka! Cijela kuća podrhtava! Tesa, gasi to!” dopro je do nje mamin glas.

“Bok i tebi”, pozdravila ju je Tesa stišavši muziku. “Gdje si bila?ˮ

“Imala sam termin za manikuru. Vesna je zaposlila neku novu curu koja je stvarno jako draga! Malo je starija od tebe. Počela je s...ˮ

“Ma daj, kako zabavno”, prekinula ju je Tesa usred rečenice.

“Zašto si danas tako nervozna?” tiho ju je upitala.

“Zašto sam nervozna? Zašto sam nervozna? Pa zar ti nisam rekla da je prošli tjedan bio roditeljski? Ponovila sam ti to bar deset puta! De-set pu-ta! Ali ne, ti me uopće nisi čula. Kao što me nikada ne slušaš, uostalom, kada ti nešto pokušavam reći. Zašto si zaboravila? Znaš, Lidija, nije bilo tako teško zapamtiti da se moraš nacrtati u školi u pet popodne, ono, kao i većina roditelja. Odraditi nešto što ima veze sa mnom. Sa mnom!” Tesa je bila nezaustavljiva.

“Ali, dušo”, pokušala je Lidija reći štogod u svoju obranu, svjesna da sve ionako nema nikakvog smisla. Dovraga, zaboravila je na taj roditeljski sastanak. I to je činjenica.

“Što? Bila si gdje? A da, na manikuri, čula sam te. Vidiš, ja, za razliku od tebe, slušam kada mi nešto govriš. I znaš što je najgore od svega? Mene je ona glupa Klarićka onda pozvala sa strane i stala me ispitivati zašto se nitko od mojih nije pojavio. Pilila me pola sata! Ali da, zašto bi se ti potrudila doći u školu? Znaš li ti uopće gdje se nalazi moja škola? Čekaj, evo, sad ću ti objasniti. To ti je ona velika žuta zgrada, a malo dalje je jedan frizerski salon, a još malo dalje Cro design studio. Je li ti sada jasnije?! Jesi li zapamtila?!ˮ

Zapravo, Tesu uopće nije bilo briga što je mama zaboravila doći na roditeljski sastanak. Doći će na drugi. Ali problem je nastao kada ju je profesorica Klarić na to upozorila. Nju je upozorila. Pa nije ona netko koga će se na nešto upozoravati. No, kad je već ispalo tako, sasut će sav svoj bijes mami u lice.

“Tesa, sad je stvarno bilo dosta!” Lidija ju je ljutito prekinula. “Priznajem, zaboravila sam. Žao mi je. Drugi put neću. Obećajem! Ponovit ću si deset puta! Zalijepit ću sticker na frižider! Kada su sljedeće informacije? Idući tjedan? I da, naravno da znam gdje je tvoja škola. Nekoć je bila i moja.ˮ

“Kako mi ideš na živce!ˮ

“Zaboga, Tesa, da te netko čuje, pomislio bi da cijele dane provodim na manikurama ili da sumanuto obilazim trgovine! A to nije...ˮ

“Tata sigurno ne bi zaboravio! Zlo mi je od svega! Od svega!ˮ

Tesin je glas počeo podrhtavati. Svim silama se trudila suspregnuti suze. U njezin imidž nikako se ne uklapa slika neke cmizdravice.

“I što bih ja sad trebala? Ubiti se jer sam zaboravila?ˮ

“Ma daj, nemoj biti tako patetična! Možda bi se samo trebala prisjetiti da ja, na moju žalost, živim s tobom. Eto! Znaš šta, jedva čekam da se tata vrati s broda. Barem ću moći s nekime razgovarati u ovoj kući!ˮ

Lidija je zašutjela. Predobro je poznavala svoju kćer. Znala je da je bolje na vrijeme prekinuti prepirku koja ih ionako nigdje ne bi odvela.

“Koliko je sati? Dva?! Idem nam napraviti nešto za ručak. Pohano meso i pomfrit. Može?” nastojala je nekako ublažiti ovu neugodnu situaciju.

“Ti se šališ? Zar nije jednostavnije naručiti pizzu? Mislim, ono, da si ne oštetiš lak na noktima koji je tako fan-ta-sti-čan”, ironično je dobacila. “Zašto bi se uopće trudila oko ičega? Zapravo, kad malo bolje razmislim, ja više nisam gladna. Zahvaljujući tebi!ˮ

Ustala se s kauča i zatvorila se u svoju sobu. Sažvakala je na brzinu par light keksa čija je poluotvorena kutija stajala na stolu. Predjelo prije one odvratne pizze! pomislila je.

Legla je na krevet. Glava joj je tutnjala od siline misli. Sjetila se kada je jednom u gradu vidjela Hanu i njezinu mamu. Ona žena je totalna frikuša, kao i njezina kći, uostalom. Duga crvena kosa, traperice, nekakav vuneni džemper, dugački šal, patchwork torba... i martensice. Martensice! Ni u najluđim snovima nije mogla zamisliti svoju mamu u martensicama. Sjedile su na terasi nekog kafića, razgovarale i smijale se. Točnije, Hana je nešto govorila, a njezina se mama smijala. Podsjetila ju je tada na Juliju Roberts i onaj njezin široki osmijeh. Jele su sladoled sa šlagom i čokoladnim preljevom, neopterećene silnim kalorijama koje će unijeti. Tesu su prošli trnci ljubomore. Ona i mama povremeno su obilazile trgovine, kupovale sve i svašta (za Tesu, naravno), znale bi i ručati u nekom od gradskih restorana, ali rijetko su se kada tako smijale. Zapravo, kad malo bolje razmisli, gotovo da uopće i nisu razgovarale. Ponekad ni sama ne zna zašto joj mama ide tako neopisivo na živce. Kada je vidi onako plahu, sjetnu, izgubljenu, života joj je dosta. A što je najgore od svega, mama je tako neodoljivo podsjeća na Barbaru iz njezinog razreda. Samo je krivo pogledaš i već je na rubu suza. Koja jadnica! Davno je sebi obećala da nikada neće postati takva. Sjena koja se skriva od izazova vanjskog svijeta.

Dok je čekala dostavljenu pizzu, uzela je s noćnog ormarića Bratstvo crnog bodeža – Vječna kletva. Ipak ona nije tako glupa da ne bi pročitala nijednu knjigu.

peto poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Tražeći sebe u ogledalu

Hanina je soba bila malena, kao i cijeli stan, uostalom. Veliki krevet bio je smješten ispod prozora koji je gledao na ulicu. Ponekad bi navečer znala promatrati prolaznike kako šeću svoje pse, pripaljujući zadnju cigaretu prije spavanja. Zidovi su bili svijetložute boje, kao i posteljina i tri velika jastuka. Na jednoj je strani zida mama naslikala maslačke, nježne, bijele, s laticama koje odnosi vjetar. Na radnom stolu bila je samo svjetiljka – također žute boje – i maleni laptop koji joj je baka, odnosno mamina mama, poklonila ovoga ljeta kada je krenula u srednju školu. Na dvije zidne police, jednoj iznad druge, bile su poredane knjige, među kojima su prevladavali fantasy romani. Tu negdje svoje je mjesto našao i bonsaj kao simbol pozitivne energije koja bi trebala stujiti Haninim životnim prostorom. Stolica je bila ona režiserska jer se u njoj mogla pošteno zavaliti i razmišljati o svemu i svačemu. Ormar vjerojatno više ne bi stao u tako mali prostor pa je Hana svoju odjeću spremala u ladice koje su bile sastavni dio kreveta. S fotografije nasuprot krevetu smiješila joj se Audrey Hepburn iz Doručka kod Tiffanyja u stilu pop-arta. Na vratima se nalazio natpis: ULAZIŠ NA VLASTITU ODGOVORNOST!

Bila je subota pa je Hana spavala malo dulje. Uostalom, i mama još sigurno spava. Sinoć je radila do kasnih sati.

Hanina mama Lora bila je ilustratorica sa završenom likovnom akademijom. Osmišljavala je i dizajnirala naslovnice knjiga, raznorazne ilustracije i oslikavala zidove; povremeno bi izrađivala i nakit, neke smiješne lutkice-ogrlice koje je Hana nosila kao mamina hodajuća reklama. Često je radila navečer kako bi stigla na vrijeme isporučiti radove jer tada je, kako bi i sama znala reći, imala sve vrijeme ovoga svijeta samo za sebe i svoje kreativno promišljanje.

Hana se nije zamarala koliko je mama zarađivala, jer živjele su sasvim pristojno. Dobro, često je Hana od bake i djeda dobivala džeparac kojim bi si kupovala razne sitnice poput torbi, naušnica ili pokoje majice. Nije da su redovito odlazile na ljetovanja ili zimovanja, no Hana bi bila zadovoljna kada bi je mama s vremena na vrijeme povela u neki veliki grad gdje bi provele vikend. U Budimpeštu, primjerice, ili u obližnji Trst na jedno poslijepodne. Ili kada bi zimi provele dan u Gorskom kotaru gdje bi na snijegu radile male anđele i potom se ugrijale čajem. Dobro, i pritom pojele štrudlu od šumskog voća.

Odgurnula je sa sebe mekani pokrivač i krenula u kupaonicu. Ustala se prva jer je htjela mamu dočekati kavom i spremljenim doručkom. Umjesto zdravih pahuljica s voćem, danas će jesti toast sa šunkom i sirom. Umila se i zagledala u svoj odraz u ogledalu. Nimalo nije sličila svojoj mami. Lora je bila visoka i ne odveć vitka žena u srednjim četrdesetim godinama. Imala je crvenu kovrčavu kosu, svijetlu put, plave oči i lice prepuno pjegica. I lijepo oblikovane usne. Hana je, s druge strane, bila tamnoputa i tamnokosa. Nisu imale baš ništa zajedničkog, kao da i nisu bile mama i kći.

Hana je znala da je sličila svome ocu kojeg nikada nije upoznala. Stoput je prelistavala obiteljske albume i proučavala tog čovjeka koji joj se smiješio s fotografije, jedne jedine koju je ikada vidjela. Možda ih je bilo još, no Hana nije željela kopati po maminim stvarima. Od samog je početka njihov intimni prostor bio jasno definiran i obje su poštivale taj dogovor. Mama joj baš i nije pričala o njemu, a Hana nije postavljala suvišna pitanja. Znala je da je napustio njezinu mamu dok je ona bila malena, dovoljno malena da ga se ne sjeća. Ali, dovraga, zašto? Je li ona bila razlog tome? Na onoj fotografiji mama i tata izgledali su sretno. Bili su zagrljeni i smiješili se. Od mame je uspjela saznati da je tatu upoznala prilikom otvaranja izložbe jednog njihovog zajedničkog prijatelja. Zajedno su proveli pet godina. Potom je ona je zatrudnjela, a on je otputovao u Montreal jer je dobio ponudu života koju nijedan slikar ne bi propustio. Ima li novu ženu? Ima li još djece? Zašto je nikada nije želio upoznati? Zašto joj se nikada nije ni javio? Je li mu mama uopće rekla da ona postoji? Ako nije, zašto nije? Ako je, zašto se ponaša kao zadnji seronja?

Povremeno bi Hana uguglala njegovo ime – Sven Bogadi – i čekala da se izlistaju rezultati pretrage. Na fotografijama je vidjela da je ostario, crna kosa bila je prošarana sijedim vlasima i pustio je onu umjetničku bradu. Ali izgledao je nekako fora, baš kul tip, otkačeni tata koji bi kužio tvoje probleme i koji bi ti bio prijatelj. I njegove su slike bile predivne. Mahom su prevladavali zagasiti motivi velegrada u kojem je živio. Povremeno bi naslikao i nebo u svim mogućim nijansama vatrenih boja. Te su slike Hani djelovale pomalo nadrealno, kao da je zalutala u neki svijet s druge strane ove dimenzije. O njegovom privatnom životu opet nije saznala mnogo.

Dok je bila malena, Hani je Sven nedostajao na jedan drugačiji način – kao super tata koji će je nositi na leđima, visoko, da rukama može dosegnuti oblake (dobro, ne baš oblake, ali zasigurno strop dnevnog boravka), koji će s njom igrati nogomet, koji će je obraniti od čudovišta koje vreba ispod kreveta. Danas joj nedostaje kao vlastiti izgubljeni dio. Osjeća se nekako... nepotpuno.

Znala je da bi svojim (glasnim) razmišljanjima povrijedila mamu koja se istinski trudila da Hani ništa ne nedostaje. I u tome je uspijevala. Imala je mamu kakvu bi poželjele sve njezine prijateljice. Bili su tu još i djed i baka i njihova je malena obitelj bila gotovo savršena.

Dosta za danas, pomislila je Hana, još se jednom umila i oprala zube. Potom je krenula prema kuhinji i glasno povikala:

“Mama, doručak!ˮ

četvrto poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Kad se vratiš iz škole i totalno si gladna

Nakon otprilike mjesec dana Hana se već naviknula na novu školu i profesore. I na novo društvo. Uglavnom je bila zadovoljna. Zapravo je bilo puno bolje no što je očekivala da bi moglo biti.

Ovaj je tjedan imala popodnevnu smjenu pa kući nikad ne bi došla prije osam navečer. Ako bi ostala na kavi s prijateljicama, onda malo kasnije, oko devet i pol. To je ujedno bila i gornja granica dopuštenih izlazaka.

“Bok, mama!” viknula je Hana već s ulaznih vrata.

“Bok, malena!” pozdravila ju je Lora svojim vedrim glasom.

“Uhhh, totalno sam umorna. Mmmmmm, što to tako fino miriše? Čekaj, da pogodim... pizza.”

“Točno! A za desert, palačinke!ˮ

“S Nutellom?”

“Naravno! I šlagom!”

“Ajme, mama, dobit ću deset kila nakon ove večere.”

“Ma daj, pogledaj se kako si mršava, kad bi barem dobila koju kilu. Ne bi ti bilo loše, znaš?”

Uistinu, Hana je bila sitna i skladno građena. Crna kratka kosa uokvirivala je njezino lijepo oblikovano lice, a jedan joj je pramen padao preko očiju. S lijeve strane nazirao se undercut. Ipak, na njezinom su licu prevladavale oči: velike, smeđe, dugih trepavica, praćene pravilnim lukom obrva. Usnama baš i nije bila zadovoljna; bile su odveć tanke za Hanin ukus te ih je često nastojala naglasiti sjajilom boje breskve. Sve u svemu, nije bila nezadovoljna.

“I kako je danas bilo u školi?” krenula je mama s pitanjima.

“A ono, ok”, odgovarala je Hana trpajući u usta pizzu čiji se sir rastezao poput žvakaće.

“Kako stojiš s matematikom?ˮ

“Ne baš sjajno, no Marin bi mi mogao pokazati te dosadne algebarske izraze. On ti je totalni frik za matematiku. Znaš, htio je upisati prirodoslovnu gimnaziju, ali nije imao dovoljan prosjek ocjena pa je na kraju upao u opću. A mislim, ni sama ne znam koliko je to njemu zanimljivo. Hrvatski, engleski, talijanski, likovna umjetnost. Pa sve one lektire... Baš bed!ˮ

“Kakav je taj Marin?ˮ

“Pa, Marin je ok dečko, možda malo povučen, sav je u nekom svom svijetu fizike, kemije, biologije... Ali stvarno je ok.ˮ

“A ona djevojka... Tesa, zar ne?ˮ

“Pizza je bila super. Možemo li sada prijeći na palačinke?ˮ

“Hana, čekaj malo. Hajde, pospremi tanjure sa stola”, blago će mama.

Hana je šutke posložila tanjure u perilicu suđa, prebrisala stol, iznijela dva tanjurića za palačinke i dvije šalice. Zagrijala je mlijeko i pripremila kakao za mamu i sebe.

“Hana, što je s Tesom?ˮ

“Tesa kao Tesa”, rekla je ulijevajući vreli kakao u šalice i stavljajući palačinke na tanjuriće. “Glavna faca u razredu. Mislim, ono, nije da mi to smeta, ali...ˮ

“Ali?ˮ

“Ma zna ona biti ok, zabavna, duhovita, uvijek spremna na neku akciju, ali nije moj tip.ˮ

“Misliš, nije kao Ana?ˮ

“Da, nije kao Ana. Ili Mia. Ili Iva. Nego, večera je bila super. Idem sada pod tuš pa u krevet. Večeras se družim s Hobitom.ˮ

“Ok, malena, laku noć. Mene čeka duga radna večer”, mama ju je glasno cmoknula u obraz.

treće poglavlje romana "Stavit ću te na Facebook!"

(fotografija: pixabay.com)

Prvi dan škole

Hana i Tesa upoznale su se kada su obje krenule u prvi razred gimnazije, opći smjer.

Ti prvi dani – točnije rečeno, prvi dan – uvijek su nabijeni nervozom i nelagodom. Uglavnom ne poznaješ ljude s kojima ćeš dijeliti četiri duge godine, ne znaš s kime ćeš sjediti, kakvi će ti biti profesori, kako ćeš se uklopiti u novu sredinu. Ma zapravo ne znaš ništa.

Hana je s drugim učenicima stajala ispred učionice broj 7 gdje su čekali da ih buduća razrednica uvede u razred i upozna sa svime što ih očekuje ove školske godine. Čak je uspjela progovoriti par riječi s nekim djevojkama. Uobičajene stvari koje melješ kada ne znaš o čemu bi pričao: Koju si osnovnu školu završila? Koji ti je bio omiljeni predmet? Koliki ti je bio prosjek ocjena? Ajme, tko zna kakvi su profesori? Baš, ono, zanimljivo.

I onda se pojavila ona. Duga plava kosa, pomno njegovana i ispeglana, plave oči, dugačke crne trepavice dodatno naglašene Miss Manga maskarom, savršeno izmanikirani nokti obojeni ružičastim lakom, skiny traperice, malo poderane iznad koljena, baš toliko da otkriju baršunastu kožu, Desigual majica i prava ženska torbica nehajno prebačena preko desne ruke. Prošla je pokraj njih kao da prolazi pored skupine luzera i naslonila se na zid, podigavši pritom desnu nogu.

Svi su nekako ušutjeli. Dečki – njih pet – doslovno su slinili i skidali je pogledom. Djevojke su nesvjesno pogledavale svoje nokte ili prelazile rukom kroz kosu.

Ona je svega toga bila svjesna, itekako svjesna. Povremeno bi, žvačući, napravila veliki balon, pogledavajući pritom onu petoricu, jedva primjetno se smiješeći.

Točno kada se oglasilo zvono, pojavila se nova razrednica noseći pod rukom dnevnik. Pozdravila ih je široko se osmjehnuvši i uvela ih u učionicu. Svi su pohrlili prema klupama kao da su one njihovi pojasevi za spašavanje na tonućem Titaniku.

Kvragu! pomislila je Hana. Gdje da sjednem? Koji luđaci! Hej, ljudi, ništa se ne dijeli besplatno! Ugledala je jedno slobodno mjesto u klupi pored prozora, u trećem redu. Sjela je i tek je tada pored sebe primijetila dečka crne kovrčave kose. Frizura u stilu disco 70-ih. Malo ju je podsjetio na raščupanog mačka koji je mami nekada davno služio kao rekvizit u pričanju priča.

“Bok, ja sam Hana.ˮ

“Marin.ˮ

I to je bilo to.

“Dobro, sada kada ste se smjestili, da vas sve lijepo pozdravim i zaželim vam dobrodošlicu na početku ove školske godine. Ja sam profesorica Klarić, vaša sam razrednica i predavat ću vam hrvatski jezik i književnost.ˮ

Hana se osvrtala po razredu promatrajući nova lica. Pogled joj se zaustavio na djevojci koja je sjedila u srednjem redu, u trećoj klupi s vanjske strane. Izgledala je sasvim obično, no kada se nasmiješila Hani, njezino se lice ozarilo.

“Bok, ja sam Ana. A ti?ˮ

“Hej, ja sam Hana.ˮ

“Drago mi je. Vidimo se kasnije, može?ˮ

“A sada ćemo se međusobno upoznati”, nastavila je Klarićka. “Neka nam se svatko od vas predstavi i kaže pokoju riječ o sebi.ˮ

I tako je krenulo, bla, bla, bla. Sve te Ive, Tine, Mije, Klare... Kako je dečki bilo malo, odmah je zapamtila njihova imena: Marin, Luka, Denis, Ivan i Vito. Tesa je, naravno, sjedila u zadnjoj klupi i hihotala se s nekom djevojkom.

Klarićka im je potom iznijela neka od školskih pravila: na sat se ne kasni jer se ulazna vrata zatvaraju točno u 8.00, odnosno u 14.00 sati, odijevanje treba biti primjereno obrazovnoj instituciji, što znači da kratke suknje, cipele na petu, uske i otvorene majice, kratke hlače i slično nije dopušteno, roditelji su obavezni prisustvovati informacijama i sastanicma i tako dalje, i tako dalje; uglavnom, više-manje isto kao i u osnovnoj školi.

Nakon dva sata koliko je trajalo upoznavanje, Hana i Ana su širokim stubištem krenule prema izlazu.

“Bok, djevojčice, vidimo se sutra!” dopro je do njih Tesin glas.

drugo poglavlje romana Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Kad si u problemima

Hana je tog jutra zurila u strop. Sigurno pola sata. Čula je budilicu, naravno da ju je čula, ali nije željela ustati iz kreveta. Kiša je lagano padala. Kapi koje su klizile niz prozor privukle su Haninu pažnju. Još kao djevojčica voljela je kišu. Nije joj smetalo što se neće moći igrati vani. Pa i kući može biti zanimljivo kad imaš brdo slikovnica. I mamu koja ih čita na tako fora način. Da, mama je znala sašiti i krpenog zmaja, zeca, lisicu ili mačka koje bi onda navukla na jednu ruku, dok je drugom listala stranice slikovnica čiju je priču Hana čula već zasigurno sto puta. Ali nema veze. Svaki je put bilo podjednako zabavno. Mamin glas, čas glasniji, čas tiši, sve te šarene životinjice, da, Hani se činilo kao je da u dječjem kazalištu gdje se predstava izvodi samo za nju. Ponekad bi se grleno smijala, a ponekad bi lice, od tih strašnih priča, prekrila jastukom.
No, bila su to neka druga vremena, ona koja su pripadala davnom svijetu djetinjstva. Hana se nekako nostalgično prisjetila kako je tada sve bilo drugačije i jednostavno; ona, mama, lutke, slikovnice, skakanje po krevetima, igre u parku ispred kuće, popodneva kod bake i djeda... Sada bi dala sve na svijetu da se, poput Alise, može vratiti u tu svoju zemlju čuda. Barem nakratko, dok ne prođe ovo...
Priljubila je lice uz prozor i stala promatrati kapi koje klize. Oduvijek je vjerovala da, kada se dvije kapljice uspiju spojiti, njoj će se ispuniti neka želja.
Zaokupljena svojom željom, jednom jedinom koju već mjesecima nosi u sebi, nije ni čula da je mama ušla u sobu.
“Hana! Već je sedam i pol! Zar si zaspala? Nema šanse da do osam stigneš u školu.ˮ
“Hej, mama, nisam zaspala, samo mi jutros nekako nije dobro... Boli me želudac i... ne znam... jednostavno se osjećam loše.ˮ
“Oh, malena, zar opet? Mislim da ovoga puta...ˮ
“Ma proći će, ne brini. Znaš i sama, približava se kraj školske godine i uvijek imamo brdo toga... Testovi, ispitivanja, zadaćnice... To je nervoza, ništa drugo, samo nervoza.ˮ
Mama ju ju poljubila u kosu, nježno kako samo ona to zna.
“Skuhat ću ti čaj. Kamilica, metvica, stolisnik, crveni ili zeleni?” nabrajala je. Bila je pravi terorist kada je u pitanju zdravi način života.
“Kamilica će biti sasvim ok. Evo, stižem.ˮ
Mama je zatvorila vrata. Hana je opet ostala sama sa svojim mislila. I problemima. A njezin najveći problem zove se Tesa Horvat.

prvo poglavlje romana Stavit ću te na facebook!

(fotografija: pixabay.com)