U očekivanju tiskanog izdanja

Upravo kada je pomislila da je s početkom srednje škole započelo jedno novo i valjda bolje razdoblje, Hani se dogodila Tesa Horvat. Ne najbolja prijateljica Tesa, ne neka fino odgojena djevojka, nego bahata, lijepa i bezobrazna razmaženka koja oko sebe, baš poput prave razredne zvijezde, okuplja djevojke koje gode njezinoj taštini. U školskim igrama prijestolja dogodilo se, međutim, nekoliko stvari koje su joj dokazale da ona i Tesa nikada neće biti na istoj strani. Hana, iako ni po čemu posebna (barem je tako mislila), Tesino ponižavanja i maltretiranje drugih djevojaka smatra okrutnom nepravdom jedne arogantne bullerice. I upravo kada je razotkrila svu zlobu Tese Horvat objavivši post o bullyingu na Facebooku, a njezin prezgodni dečko Karlo, za kojim uzdišu sve djevojke u školi, počeo joj se opasno približavati, događa se obrat na koji Hana nije bila spremna: Tesin rođendan, pijani tulum, sramotni video, ucjenjivanje i prijetnja objavom filmića na Facebooku. Hana se odjednom našla pred zidom u ratu koji vrlo lako može i izgubiti...

Bullying nije nešto što se događa drugima!

Dvije djevojke koje koriste društvene mreže kao sredstvo ratovanja u kojem je sve moguće.

Priča o adolescenticama i njihovim mamama.

18000 čitanja na blogu Hanini dnevnici.

Razgovor koji usrećuje

Hana leži na kauču u dnevnom boravku i po stoti put čita Lovca u žitu. Mama je za svojim laptopom i nešto crta. Schrödinger spava na njezinom radnom stolu. Tišinu prekida zvonjava telefona. Hana nema namjeru javiti se. Lora uzima mačka u naručje i podigne slušalicu. Do Hane dopire zvuk koji bi je trebao podsjećati na razgovor. Ali nju ionako nije briga tko sada zove.

“Za tebe je”, kaže joj mama.

“Molim...” lijeno se javila.

“Hana”, začula je s druge strane nepoznati muški glas “Sven je. Ili tata”, krenuo je nesigurno.

Osjećala je kao da joj je netko udarcem u pleksus istisnuo zrak iz cijelog tijela. Lora se sa Schrödingerom povukla u svoju sobu.

“Tata... pa otkud ti?” bilo je prvo što joj je palo na pamet. Toliko različito od svega onoga što je stoput izvrtjela u glavi.

“Lora, mislim, tvoja mama, ona mi je ispričala sve o... tebi”, zamuckivao je. “Nazvala me jedan dan, ima već par mjeseci, onako iz vedra neba, i priopćila mi da imam kćer. Ah, tako tipično za Loru!” prvi se put opušteno nasmijao.

“Zoveš iz Montreala? Koliko je sati kod tebe?ˮ

“Četiri popodne.ˮ

“I, što sada radiš?ˮ

“Gledam baseball. Nije baš da razumijem tu igru ni poslije toliko godina, ali zabavno je.ˮ

“Živiš sam?ˮ

“Da, živim sam.ˮ

Hana nije znala kako bi nastavila razgovor.

“Kad me Lora nazvala, osjećao sam se kao da sam skočio u prazan bazen”, priznao je Sven i ispričao joj kako mu je Lora najprije poslala mnogo njezinih fotografija, otkako je bila beba do ovih današnjih, kada je slavila svoj petnaesti rođendan. I kako je u par sati telefonskog razgovora nastojala ugurati cijeli jedan život.

“Jesi li ljut na mamu jer ti nije rekla za mene?ˮ

“Ne znam jesam li ljut, ali sam zbunjen, to definitivno. Da budem iskren, da, povrijedila me Lorina odluka, ali to je već neka druga priča.ˮ

“Mama kaže da ti sličim, i to baš, ono, jako.ˮ

“I meni se čini kad gledam fotografije.ˮ

“A što misliš, je li se mama promijenila?ˮ

“Pa, malo je, malo je starija. Ali vjerujem da je podjednako odlučna i tvrdoglava... baš kao i nekad.ˮ

“Uh, da samo znaš...” sada se i Hana nasmiješila. “Ali otkako imamo Schrödingera, to ti je naš mačak, puno je bolja. Mama je rekla da si i ti ostario, ali meni se činiš nekako... kul.ˮ

“Pa, hvala”, Svenu je bilo malo neugodno. “Hana, htio sam ti reći, petnaest godina je mnogo i bilo bi glupo sada reći kako ćemo sve nadoknaditi jer nećemo. I ti i ja to jako dobro znamo. Ali želim da nastavimo od sada pa... nadalje.ˮ

“Hoćeš li doći... vidjeti me?ˮ

“To ne bih propustio ni za što na svijetu. Već sam rezervirao kartu.ˮ

“Stvarno?!” Hanino je lice obasjao smiješak.

“Najstvarnije!ˮ

“Jedva čekam! Nego... kako da te zovem? Da se mene pita, ja bih radije Sven.ˮ

“Dogovoreno! Vidimo se uskoro. I, Hana, uistinu se radujem našem susretu.ˮ

“I ja!ˮ

“Pozdravi Loru, mamu, i reci joj... Ma nemoj joj ništa reći. Vjerojatno bi počele sijevati munje.ˮ

Hana nije mogla umiriti ni ruke ni noge nakon ovog razgovora. Dlanovi su je svrbjeli do ludila. Morala je izaći. Pa neka je vani i 50 stupnjeva.

Zazvala je mamu, rekla joj da ide po sladoled i istrčala u ljetni dan.

- KRAJ -

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Sretan rođendan!

Odjevena u laganu ljetnu haljinu koja je sezala do poda, gotovo skrivajući sandale i pažljivo nalakirane nokte, Hana je koračala gore-dolje. Kosu je skupila u visoki rep s obzirom da je već podosta narasla, a od undercuta je odustala, barem na neko vrijeme. Čekala je svoje prijatelje: Anu, Ivu, Miju, Barbaru i Marina. One koji će, unatoč većim ili manjim iskušenjima kroz koja su prošli, uvijek biti uz tebe. Dobro, i Luku jer Ana se od njega nije odvajala ni minute. Koja dosada!

Pizzeria je bila savršena. Terasa je bila skrivena u hladu Staroga grada, s visokim drvenim klupama i oslikanim zidovima koji su dočaravali podvodni svijet.

Naručili su dvije jumbo pizze te Colu, Sprite i sokove.

Hana je dobila mnoštvo poklona: od plišanih medvjedića do majice s natpisom Girl's power.

Pao je i neizbježan zajednički selfie koji su odmah stavili na Facebook – Mi slavimo, a vas ko jebe! Potom su navalili na pizze. Marin je sebi uzeo quattro stagioni, no kada je Hana zafrknula nosom na margaritu, velikodušno joj je prepustio svoje dvije kriške. Isplazila mu je jezik u znak zahvalnosti. Nakon dogovora kako će i gdje zajedno provesti ljeto koje je pred njima, zaključili su da je vrijeme za sladoled. Ili palačinke. Ili smoothie. Okinuli su još jedan selfie, za svaki slučaj – Idemo se zapit. Crknite od ljubomore!

- - -

Kada se vratila kući, mama joj je na stolu ostavila poruku: Vani sam s Bibom i Majom. Išle smo na jazz koncert. Do deset sam doma. Pretpostavljam da nećeš večerati. U frižideru imaš kocke od sira. Pusa, mama.

Začuvši da je netko otvorio vrata, Schrödinger je odmah poskočio i stao joj se vrtjeti oko nogu. Hana ga je podigla u naručje i poljubila. Sjela je na kauč i počela vrtjeti programe u potrazi za nečim zanimljivim. Naletjela je na film Osmijeh Mona Lise. I premda ga je već nekoliko puta odgledala, to je bilo najbolje što se nudilo.

Nakon pola sata oglasila se poruka na Messangeru.

Hana, sretan ti rođendan! S malo kašnjenja, ali nema veze, glasila je Tesina poruka.

Tesa joj je upravo čestitala rođendan?! Pa tko je ovdje lud? I što da sada napravi? Spustila je Schrödingera na pod, otvorila frižider i pojela jednu kocku od sira. Fine su, zaključila je. A potom još jednu. Ipak će odgovoriti na Tesinu poruku. Jer, trebala je imati hrabrosti za takvo što, nakon svega.

Hvala!

Schrödinger je bio jako dosadan. Stalno je skakutao za lopticom koju mu je Hana uporno bacala. Moja slatka nepametna maca!

Ali, Hanice, nemoj misliti da smo sada frendice. Iduće godine nastavljamo tamo gdje smo stale.

Svakako, Tesa, nisam ni sumnjala da će biti drugačije. Ali što ćeš sada kada nas je Karlo nogirao?

Pa... naći će se već netko. Onaj Tomislav iz trećeg B je totalna faca!

Hana se samo nasmijala. Kao da se taj Tomislav može mjeriti s Marinom. Kratko joj je napisala:

Uživaj u ljetu, Tesa!

I ti. I pozdravi svoje djevojčice. Ja idem na Vis sa starcima. By, by!

Pozz

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Mačke su zakon!

Kada je cijelo društvo bilo na okupu, Hana je konačno mogla proslaviti rođendan. Nije planirala ništa posebno, tek zajedničku pizzu u gradu. I možda poslije sladoled. Nakon pomne računice zaključila je da će joj mjesečni džeparac – hvala djedu i baki – biti dovoljan i za večeru i za novu haljinu, naravno. Pa red je da se pojavi pristojno obučena, zar ne?

Kako je škola završila, Hana nije ustajala prije 11 sati.

Još je sjedila, napola bunovna, u dnevnom boravku u svojoj kratkoj ljetnoj spavaćici kada se začulo zvono na vratima.

Marin. Koji je u rukama držao – mačku!

“Bok! Sretan ti rođendan još jednom. Ovo ti je... poklon”, predao joj je malenog tigrastog mačića plavih očiju. “Mislim, kad si već rekla da su mačke zakon.ˮ

Hana je imala osjećaj da je zapljuskuje val neopisive sreće, iznova i iznova.

“Hej, maleni”, poljubila je mačka. “Ma kako si sladak!ˮ

“Schrödinger.ˮ

Tek je tada uočila ogrlicu oko njegova vrata s natpisom Schrödinger.

“Nazvao sam ga tako po onom fizičaru koji je...ˮ

“Hvala ti!” prekinula ga je Hana kratkim poljupcem.

Marinove su usne bile drugačije od Karlovih. Kao da su bolje pristajale uz Hanine. Malo ju je ogrebla njegova dvodnevna brada, ali kao da je to važno.

“Ok, nema veze, ovaj, nadam se samo da ćeš se bolje brinuti o njemu od Edwarda Schrödingera koji je...ˮ

“... izvodio radioaktivne pokuse sa svojom mačkom koju je zatvorio u kutiju”, nastavila je Hana. “Znam, proguglala sam.ˮ

Začuvši razgovor, i Lora se pojavila u dnevnom boravku.

“Bok, Marine”, krenula je dok nije opazila mačka. “Što ova mačka tu radi? Hana?ˮ

“Nije mačka nego mačak i zove se Schrödinger”, Hana je i nadalje ljubila svog novog ljubimca. “Da samo znaš kako je mekan, kao pahuljica.ˮ

“Mačak, mačka, sve je to isto. Nemoj mi reći da...ˮ

“Da, ostaje s nama. Marin mi ga je poklonio za rođendan. Ma vidi ga kako je zgodan. Pozdravi svoju novu mamicu”, i u trenu je Lori uvalila mačka.

Tek je tada osvijestila da je u spavaćici. Zar baš uvijek mora biti u spavaćici ili pidžami kada je Marin posjeti? Kao nekakva bed lady.

“Sjedni, Marine, donijet ću ti sok”, ponudila mu je Lora. Mačak se već namjestio u njezinom naručju.

“Onda, vidimo se danas u šest?ˮ podsjetila ga je Hana.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pixabay.com)

Ljeto...

4. srpnja Hana je napunila petnaest godina.

Dan je bio neopisivo vruć već od jutra. Čak ni prozor u Haninoj sobi koji je bio otvoren cijelu noć (Hana živi ne trećem katu tako da se nije bojala spavati pored otvorenog prozora) nije donio toliko željeno osvježenje. Ustala se, kao i svakog jutra, i pokucala na vrata mamine spavaće sobe. Nije bilo odgovora. Možda je već izašla, bilo je prvo što je Hana pomislila. No, kada je, još snena, ušla u kuhinju, imala je što vidjeti – na stolu ju je čekala rođendanska torta, njezina omiljena, s jagodama i šlagom. A pored nje i poklon. Lora je sjedila pored prozora i ispijala svoju prvu jutarnju kavu.

“Sretan ti rođendan, draga moja djevojčiceˮ, mama ju je poljubila u kosu.

“Ajme, torta! Kada si je samo napravila? I poklon!ˮ

“Hajde, otvori ga.ˮ

Hana je pažljivo odmotala papir i sve one ukrasne trakice. Mama joj je kupila ogrlicu koju je već neko vrijeme tiho priželjkivala

“Kako si samo znala? Predivna je!” Hana je bila oduševljena.

“Pa i nije bilo teško pogoditi kada bi svaki put priljubila nos uz izlog.ˮ

“Hvala ti!” Hana ju je poljubila u obraz.

“Onda, što kažeš, da se počastimo tortom?” predložila je Lora.

“Sada? Ujutro? Zar nećemo prije...ˮ

“Nije ti svaki dan rođendan. A, uostalom, ponekad treba i prekršiti pravila”, mama joj je zavjerenički namignula.

Popodne su odlučile provesti na moru. Ionako je s prijateljima rođendan namjeravala proslaviti za par dana, kada se vrate Mia i Barbara.

Odvezle su se do otoka Krka, na Voz, nekadašnje trajektno pristanište duž kojeg se proteže niz manjih plaža. Odabrale su, kao i uvijek, onu najudaljeniju, jer Lora ni danas nije odstupala od mišljenja kako je kupanje ujedno i meditacija. Nakon što su se penjale i spuštale zemljanim stazama, stigle su na svoj komadić raja. Raširile su ručnike i otvorile suncobran. Hana je u trenu skinula sa sebe haljinu i japanke i otrčala u more.

“Hana, divljakušo, pa trebala si se prije namazati”, vikala je za njom Lora, nanoseći na kožu debeli sloj kreme za sunčanje. Sa zaštitnim faktorom 50+.

Hana se nije obazirala, već se prepustila ugodnoj toplini. Intenzivna plavo-zelena boja i plitko pješčano dno podsjećali su je na kakvo tropsko more. Zaronila je, jednom, dvaput, triput, i osjetila neku neopisivu lakoću. Sve se odjednom činilo tako nestvarno, tako jednostavno, tako lijepo. Potom je doplivala do obale i stala prskati mamu. Glasno je viknula kada se Lorinih sedamdeset pet kilograma sručilo na nju. Gotovo je cijeli dan provela u moru unatoč Lorinim povicima da će prehladiti mjehur. Ili jajnike. Pridružila bi joj se ispod suncobrana tek da pojede sendvič sa sirom i pohanim tikvicama ili da popije malo ledenog čaja, zelenog, naravno, koji je Lora sama skuhala. Jer, ona ne kupuje te gadarije. I, naravno, da provjeri tko joj je sve čestitao rođendan preko Fejsa.

Kada su se opet stale uspinjati i spuštati na putu kući, na jednoj od plaža ugledala je Tesu s roditeljima. Zar se i ona ovdje kupa? A ja sam mislila da će ljeto provesti na Baliju, he, he.

Kratko su se pozdravile. Hana nije dopustila da joj išta na svijetu pokvari ovaj savršen dan.

Ipak, Tesa joj je danas djelovala nekako drugačije, onako mokre kose i bez šminke. Sjedila je između roditelja. Nešto je govorila tati. Na trenutak ju je podsjetila na Barbaru, onu staru Barbaru. Opreza nikad dosta, podsjetila je Hana samu sebe i nastavila dalje.

“Tko je ta djevojka?ˮ upitala ju je kasnije mama.

“Tesa”, mirno je odgovorila.

“Tesa? Zamišljala sam je potpuno drugačije. Izgleda kao djevojčica.ˮ

“Ha, ha, kako da ne. Trebaš je vidjeti u punom sjaju”, nasmijala se Hana.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Zadnji dan škole na plaži

Snimke i nadalje nije bilo na Facebooku. Hana ni sama više nije znala može li se opustiti, ali potpuno opustiti. Još uvijek ju je mučilo pitanje zašto je Tesa nije objavila. Da bi saznala odgovor, morala bi je pitati, a to definitivno nema namjeru.

Ove je godine ljeto došlo naglo, jednako kao što u ranu jesen počinje nadirati olujno nevrijeme nošeno jugom.

I tako, korak po korak, osvanuo je i taj dan – kraj školske godine. Razred je odlučio da će ga proslaviti na nekoj od gradskih plaža. I opet su krenuli dogovori tko će i koliko cuge nabaviti, no Hana ovoga puta u tome nije željela sudjelovati. Samo je zamolila Luku da kupi par Cidera po svom ukusu. Pogledao ju je kao da se ovoga trena spustila među Zemljane.

Naoružani bocama i štekama cigara, krenuli su na plažu. Mjesta baš i nije bilo s obzirom da je tako sjajna ideja pala na pamet i drugim razredima.

Hana je rasprostrla svoj ručnik, raširila ruke i legla. Kakva godina, pomislila je. Duboko je udahnula i zagledala se u nebo koje je pomalo počelo poprimati one crvenkaste nijanse.

“Daj, što si tu legla?” prenuo ju je Anin glas. U rukama je držala cigaretu. “Idemo tamo, bliže Luki i ostalim dečkima. Hoćeš dim?ˮ

“Ok. Ne, neću”, Hana je skupljala svoje stvari spremna na evakuaciju. Pogledom je potražila Marina. Naravno, bio je u Lukinom društvu. Cerekali su se i otvarali limenke nečeg zasigurno alkoholnog. Zar ih je već uhvatilo?

Ondje su već bile Iva, Mia i Barbara. Hana je otvorila Cider od jabuke, otpila gutljaj i pružila bocu Barbari.

“Na kraju svega, zaslužile smo osvježenje”, nasmiješila joj se.

“Da ne povjeruješ”, Barbara je u jednoj rečenici sažela cijelu godinu. “A ljeto je tek počelo. Sunce, more, kupanje... jedva čekam.ˮ

Iz pravca mora do njih je doprlo kreveljenje. Hanu je podsjetilo na buku koja se širi iz kokošinjca. Tesa, Liza i Roberta prenemagale su se u plićaku, odjevene u kupaće kostime. I, to se podrazumijeva, plijenile pažnju muškog roda svojim skladnim tijelima.

“Znaš što, mislim da ću se izbljuvati”, dobacila je Mia.

“A ne, ne, ja to ne želim ponoviti”, zaključila je Hana.

“Gdje nam je Ana?” upitala je Iva.

Djevojke su se istovremeno okrenule, no Luke više nije bilo. Marin je ležao na kamenju držeći u desnoj ruci cigaretu. Dobro to njemu ide. Tko bi rekao?

“I, tko je od slavnih fizičara bio opaki pušač?” upitala ga je Hana legnuvši pored njega.

“Hugh Everett III., američki fizičar koji je predložio višesvjetnu interpretaciju kvantne mehanike”, rekao je Marin otpuhujući dim. “Na kraju je umro od srca jer je previše pušio i cugao.ˮ

“Koji si ti lik!ˮ

“Hoćeš?” pružio joj je smotanu cigaretu.

“Ajde, daj, ali samo jedan dim.ˮ

Ipak bi bilo glupo da cijela večer ostane na Cideru. Povukla je i proslijedila mu natrag cigaretu.

“I, što misliš raditi ovog ljeta?” upitala ga je Hana.

“Pošteno se naspavati. Pročitati neke knjige. Ići na more. A ti?ˮ

“Više-manje isto. Ne ideš nigdje?ˮ

“Možda na par dana sa starcima, ali ništa više od toga.ˮ

“Ni ja. Ali imam feeling da će ovo ljeto biti... nekako drugačije. Osim toga, uskoro mi je rođendan pa moram osmisliti kako ću ga proslaviti.ˮ

“Račica.ˮ

“Da. A ti?ˮ

“Lav.ˮ

“Kao...” Hana ga je značajno pogledala.

“Erwin Schrödinger”, Marin se nasmijao. “Tip je ostao poznat po svojoj mački.ˮ

“Kul! Meni su mačke zakon!ˮ

Marin je položio svoju ruku na njezinu, a Hana je ispreplela svoje prste o njegove. Neko su vrijeme tako ležali osluškujući međusobno disanje.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Brišem snimku!

Tesa je ležala na krevetu. Iznova i iznova vrtjela je sliku današnjeg okršaja s Hanom. Bio je to prvi put da joj se netko usudio suprotstaviti. I poniziti je, premda su bile same u wc-u. Kad se samo sjeti kako je odšutjela na njezine prijetnje. Kako ju je snažno odgurnula. A najviše od svega ju je razbjesnilo kada joj je spomenula Karla. I još je upitala što je vidio u njoj. Ona je lijepa, toga je i sama bila svjesna, najbolje odjevena u razredu, ima najbolji mobitel, njezine fotke uvijek imaju najviše lajkova. To je vidio u njoj! I ona se može pitati što je Karlo vidio u glupoj Hani. Ništa, eto, to je vidio. A to znači samo jedno – da je i Karlo potpuni idiot.

Okrenula se na bok i sklupčala. Osjećala je da joj nije baš najbolje. Karlo je bio prvi dečko do kojeg joj je stalo. I to ne samo zato jer je bio najzgodniji u školi. Dobro, super je osjećaj kada prođeš školskim hodnicima u njegovom društvu i u tom trenutku za njega postojiš samo ti. Gotovo da i sada može čuti uzdahe ostalih djevojaka. Ili kada te poljubi pred svima na kraju velikog odmora. Ili kada te čeka ispred škole sat vremena jer si zaglavila na sedmom satu. Stvarno se zaljubila u njega. A što je najgore od svega, bila je uvjerena da se i on zaljubio u nju. Ne da se zaljubio, da je voli. Kao što njezin tata voli mamu. A voli je, još uvijek, to je itekako jasno. Mama je posve drugačija kada je on kući. Nije onako potištena kao inače. Ne grize nokte i ne ide ni na kakve manikure. Ne uzima tablete za spavanje. Tesu to pomalo i nervira. Zašto ne može biti takva i kad nema tate? Zašto, dovraga, nije kao druge mame? Kao Hanina mama? Ponekad pomisli kako je ona u tom maminom svijetu suvišna. Uistinu je osjećala da je, eto, Karlu stalo do nje, da je voli baš onako kako bi ona željela – ludo, snažno, zaneseno, zauvijek. A onda, paf! Zalijepio se za Hanu. No, hvala nebesima, i nju je ubrzo nogirao. Ali kao da je Hanu briga za to. Pa ona se zakačila za Marina. A i on za nju. Baš su si savršeni par. Dvoje imbecila!

Još je jednom pogledala snimku na mobitelu. Bila je sigurna da Hana ne može spavati, da se prevrće po krevetu, da je izvan sebe od straha. Tako joj i treba, uostalom. Mora shvatiti gdje joj je mjesto. Na vrhu zasigurno nije. U razmišljanjima ju je prekinuo zvuk primljene poruke na Messangeru. Hana! Nemoguće!

Znaš šta, objavi tu prokletu snimku! Uopće me nije briga! Ionako sam sve ispričala mami. Sretno!

Eto, Hanu uistinu nije briga ni za što! Ona to stvarno ne može razumjeti. I zar baš u svemu mora imati podršku svoje mame zvane Osmijeh Julie Roberts? Pa nju bi itekako bilo briga da netko pusti nešto takvo o njoj. Zar ta glupača uopće ne drži do svog imidža? I što sad? Hoće li objaviti snimku ili ne?

Ako je objavi, svjesna je da će osramotiti Hanu, i to pošteno. No, s druge strane, snimka bi mogla skupiti na stotine lajkova i komentara. Mahom negativnih, doduše, ali bila je sigurna da bi za neke mogla ispasti faca. Jer, ono, tu curu nije briga ni za kakva pravila. Ona je ta koja ih svjesno krši i pritom svima pokazuje srednji prst.

Isto je tako svjesna da s Hanom neće lako izaći na kraj. Kao s Robertom ili Lizom, primjerice. One su ionako samo dvije najobičnije tupače. A do sada je ipak naučila da nema smisla otpočeti bitku koju nećeš moći dobiti.

I, na kraju, bi li ona sama voljela da netko objavi nešto takvo o njoj. Ne bi!

Pritisnula je delete.

- - -

Tesa ujutro nije ustala iz kreveta. Nije spremna pojaviti se u školi, barem dok se ne stiša ova situacija između nje i Hane. A i dobro će joj doći malo predaha od svega. Kada je mama pokucala na njezina vrata, rekla joj je da ima neopisive grčeve jer je, eto, jučer dobila menstruaciju (što je, naravno, izmislila u trenu). Potom se promeškoljila i ponovo zaspala.

Kada je, onako blijeda i raščupana, ušla u kuhinju, Lidija se zabrinula. Dugo je nije vidjela u tako lošem stanju. Nije ju ništa upitala, samo joj je pripremila bijelu kavu i sjela pored nje.

“Mila, ne izgledaš baš najbolje, znaš.ˮ

“Znam.ˮ

“Jako te boli, zar ne? Uzmi nešto protiv bolova pa ću ti srediti kosu. Može?ˮ

“Može”, kratko je odvratila. “Ima li štogod za doručak?ˮ

“Hoćeš krafnu?ˮ

“Super!ˮ

Njezina kći jede krafnu za doručak! I pritom ne broji kalorije. I ne prigovara. Mora da joj je zasigurno jako loše.

Kada je oprala kosu, sjela je u kupaonicu, a mama ju je osušila pomoću fena i četke, pažljivo odvajajući pramen po pramen. Svaki put kada bi prošla kroz kosu, Tesa bi se prisjetila kako joj je radila pletenice ili onaj smiješan repić na vrhu glave koji je neodoljivo podsjećao na palmu. Sada se osjećala malo bolje.

Željela je razgovarati s mamom, nakon dugo (predugo) vremena. Ono pred neki dan mogla bi nazvati razgovorom u pokušaju. I to je nešto, barem za početak. Željela bi joj reći kako bi voljela, kada se tata uskoro vrati, da zajedno odu negdje na more, kao nekada. Unatoč svemu, ipak je vjerovala da je mama, barem malo, ona stara mama koja ju je nekoć vodila u kino gledati crtane filmove, na kolače, u park na ljuljačke, na predstave u lutkarsko kazalište. Ili kojoj bi pomagala u kuhanju brojeći žlice šećera, važući brašno, miješajući da se nešto ne zagori. Tata je ionako rijetko kada bio kući. Ona i mama bile su upućene jedna na drugu, željele one to ili ne. Dobro, nije da Tesi još uvijek treba ona dječja mama, ali ne treba joj ni ona koja se sve više i više povlačila u sebe, koja je dane provodila u vrtu, kao da je trajno zarobljena u nekom paralelnom svijetu u koji Tesa nema pristupa. Ta joj tišina, koja preplavljuje kuću, ponekad para uši. Ne može je podnijeti. I baš joj je zato, u inat, s neopisivim užitkom, morala predbaciti doček Nove godine. Ili je ismijati kada joj je rekla da razmišlja o tečaju kreativnog pisanja. Ili joj uporno zalijevati ruže Coca-Colom. Ili joj baciti tablete za spavanje u wc školjku. I da, zato je prisilila Barbaru da pojede onaj sendvič. A ona ju je poslušala. Bespogovorno. Trebala je uzeti taj sendvič i baciti ga Tesi u facu, eto što je trebala.

A ona, ona je u toj tišini ostala prepuštena sama sebi. I nosila se s time kako je najbolje mogla.

No, sada je tu gdje je. Među najpopularnijim djevojkama u školi, što nije nimalo loše. Štoviše! Primijetila je da je onaj Tomislav iz trećeg B opasno pogledava po hodnicima.

Kako god, možda bi mami ovih dana mogla predložiti zajednički ljetni odmor. Tata ionako stiže za sedam dana. A još uvijek će joj ostati dovoljno vremena da ljeto provede s frendicama. I na Fejsu objavi spektakularne fotke!

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)

Tesa te ucjenjuje???

U ovim okolnostima Hana nije imala kad razmišljati koje bi vrijeme bilo najpogodnije za razgovor s mamom. To mora biti večeras, odmah kada dođe kući.

U deset minuta koliko joj je trebalo od autobusne stanice do stana, smišljala je kako bi bilo najbolje početi. Hej, mamice, kako si, ovaj, moram ti nešto reći. Ne, fuj! Znaš, mama, jako mi je žao, ali... ili Nešto se dogodilo, ali ja nisam kriva... Možeš misliti!

Umjesto svega toga bilo je već s vrata:

“Mama, moramo razgovarati!ˮ

“Hana, što se dogodilo?” upitala je prestrašena Lora.

“Slušaj me, samo me slušaj, i nemoj me prekidati. U redu?ˮ

Hana je sjela na kauč, prikupila preostalu snagu na kraju dana i počela, sasvim iskreno – kod Tese na rođendanu bilo je puno alkohola, svi su pili pa je pila i ona, premda na početku nevoljko, ali poslije sve više i više, toliko da u konačnici nije znala kako se zove. Postalo joj je loše, jako loše. Oteturala je do wc-a i počela povraćati. Ondje je i zaspala. Ničega nije bila svjesna do idućeg jutra. Zašto je to učinila? Ne zna ni sama. Bila je jako zbunjena: zbog tate, zbog Marina, a samo usput je spomenula i Karla, i to kao bivšeg Tesinog dečka. On ionako u cijeloj ovoj priči nije bio odviše bitan. Da, ispričala je mami i kako joj se Marin sviđa te da ga je vidjela kako se ljubi s Anom, ali sve je to bio jedan veliki nesporazum jer Ani se zapravo sviđa Luka (Lori ništa nije bilo jasno). U svom tom kaosu nije mogla znati da je Tesa potajice snima mobitelom. I sada je ucjenjuje brojnim zadaćama i seminarima ukoliko ne želi da snimku objavi na Facebooku.

Lora je cijelo vrijeme šutjela i pažljivo slušala kćer. A onda je uslijedila erupcija. Gora od Etne.

“Tesa te ucjenjuje?! A, ne, ne! Idem ovo riješiti iz ovih stopaˮ, i dohvatila je ključeve automobila s police. “S tobom ću razriješiti stvari kad se vratim kući!ˮ

“Mama, ne! Molim te, nemoj!” Hana ju je hvatala čas za jednu, čas za drugu ruku i povlačila je za majicu. “Mama, ako odeš, ispast će još gore! Stani! Slušaj me!ˮ

Do Lore je dopro eho Hanina glasa.

“I što bih trebala?! Sjediti ovdje i čekati da ta mala napravi što je zamislila?ˮ

“Mama, ali... za sve ovo nije kriva samo Tesa. Ja sam ta koja se napila i napravila scenu. Daj, mama, smiri se, molim te”, preklinjala ju je Hana suznih očiju.

Lora se ustala i krenula na balkon zapaliti cigaretu. Hana je u mraku vidjela samo žar koji je poskakivao gore-dolje, kako je Lora uvlačila i ispuhivala dim u toplu noć.

Vrativši se u dnevni boravak, sjela je pored Hane.

“Jednim dijelom čak i mogu razumjeti zašto si to napravila. Znam koliko te potresla ova priča sa Svenom. Znam i da si mlada i da želiš ispitati koliko granice mogu biti rastezljive. Ali, zaboga, Hana, ipak ne mogu shvatiti gdje ti je bila pamet? Najprije ona Nova godina, a sada ovo. Počinjem se pitati gdje sam pogriješila. Mislim da sam bila podosta razumna mama koja ti nije nametala neka silna ograničenja. A ti si već velika i meni je glupo kažnjavati te zabranom izlaska ili zapljenom mobitela. Vjerovala sam da smo to nadrasle. Da imamo povjerenja jedna u drugu.ˮ

“Mama, žao mi je, uistinu mi je žao. Ja želim da mi vjeruješ. Molim te, mama”, Hana se sklupčala pored Lore poput mačića. “Hoćeš me i nadalje voljeti?” upitala ju je.

“Hoću li te i nadalje voljeti?! Hana, o čemu to pričaš?! Prije bih... ma ne znam što bih prije učinila nego prestala te voljeti”, Lora ju je milovala po kosi. “Kako ti je to samo palo na pamet? Ja da tebe prestanem voljeti?!ˮ

“Ne znam, ne znam...” ponavljala je Hana.

“Sjećaš se našeg razgovora poslije Nove godine, kada sam ti rekla što je obitelj? E pa, ovo je obitelj, ti i ja. Zajedno možemo... možemo sve. Ti si za mene savršena upravo ovakva kakva jesi”, pogledala ju je. “Moje najvrednije umjetničko djelo!” nasmiješila joj se.

“Mama, a što ćemo s Tesom, mislim, onom njezinom snimkom?ˮ

“Znaš što, kad malo bolje razmislim, neka je pusti na Fejs.ˮ

“Molim?!ˮ

“Da, neka je pusti na Fejs ako će je to učiniti sretnijom osobom. Par dana nećeš ići u školu, par dana će se o tome pričati i onda će sve pasti u zaborav.ˮ

“Ti to ozbiljno?!ˮ

“Najozbiljnije.ˮ

“Vau”, Hana je ispustila uzdah olakšanja.

“Hanaˮ, Lora se uozbiljila, “nadam se samo da sve ovo nije prošlo mimo tebe, da si iz svega ovoga nešto naučila...ˮ

“Mama, ipak me sram, znaš?ˮ

“To je dobro. I mene bi bilo sram na tvome mjestu. Ali preživjet ćeš ti to. Osim toga, supergirl don't cry ”, Lora ju je podsjetila na natpis na majici.

“Mama, što to znači da si pijan kao dupe?ˮ

“Nemam pojma”, zaključila je Lora.

Stavit ću te na Facebook!

(fotografija: pexels.com)